srijeda, 28. rujna 2016.

Ovo nije moja Republika Srpska



Već prvog dana protesta doživio sam takve „udarce ispod pojasa“ da sam sebi postavljam pitanje smislenosti dalje borbe.


Dragi moji, Dragan Lukač je „presudio“ – KRIV SAM! Narednih šest mjeseci oduzimaće mi po dvadeset odsto plate na ime izrečene kazne. Doduše, još uvijek postoji mogućnost povećanja izrečene sankcije, pa i samog otkaza. No, o tom potom!

Disciplinska „inkvizicija“ kakvoj sam danas bio izložen pokazala je svu surovost, bezobzirnost, nečovječnost i nehumanost sistema u kom živimo. Već u startu „rasprave“ bilo je jasno da je presuda donesena i akteri postupka pokušali su što više skratiti i za njih ovu mučnu scenu. Ljudi su to, a posebice jer se radi o ženama, pa je razumljivo da im nije prijatno sudjelovanje u ovom kvazisuđenju, gdje im je naloženo da izreknu unaprijed određenu kaznu u formi performansa koji bi trebao ličiti na suđenje.

Vjerujte da sam nebrojeno puta bio u iskušenju da napustim ovu „paradu pijanstva i kiča“, no izdržao sam. Jedan po jedan moj procesni zahtjev odbijan je na način koji nedvosmisleno ukazuje na pritivpravan uticaj na rad komisije. Zato sam i ostao do kraja postupka, čisto da „prikupim“ što više dokaza počinjenih nezakonitosti.

Moja „pobjeda“, ako se to može nazvati tako, manifestovana je u vidu pribavljanja zapisnika iz kog je vidljivo do kog nivoa mogu ići kršenja prava stranke u postupku. Imaće ovaj zapisnik još kakvu težinu u nekim već pokrenutim postupcima, pa i u onima kakve ću tek pokrenuti. Sa pravnog stanovišta današnji dan je u stvari bio vrlo uspješan jer sam dobio „oružje“, kakvo će tek u perspektivi donijeti mi premoć. Zato sam i izdržao do kraja „predstave“.

Elem, kao čovjeka, patriotu i humanistu boli me spoznaja do kog su nivoa ljudi spremani na vlastitu degradaciju, a iz samo njima znanih razloga i motiva. Možda sam drugačiji, pa iz tog razloga ne razumijem nečije postupke, no jedno je sigurno – ni pod prijetnjom strijeljanja ne bih prihvatio činiti ono šta je meni danas učinjeno.

Svašta sam prošao u ovih 46 godina i sa te pozicije mogu mnogo toga razumjeti. Primjera radi, kad su mi 1991. godine u Hrvatskoj zenge gurnule automat u usta i upitale me za nacionalnost, rekao sam: Srbin! Prosto, reci istinu i ne strahuj za posljedice, a to se tada samo još jednom potvrdilo. Preživio sam! Sa te pozicije nejasno mi je zašto neke osobe ne mogu jasno izreći: „Ja sam pravnik!“. To bi u svakom pogledu značilo da su im neka činjenja neprihvatljiva i da neće uraditi to šta se od njih traži. Samo, nismo svi isti.

Dakle, dragi moji, da vas ne zamaram pravnim detaljima, današnju „inkviziciju“ pojasniću kroz simboličke dimenzije onoga šta mi je učinjeno:

1.    Preko očiju stavili su mi povez, da ne vidim šta se događa u mom okruženju jer je za ovaj režim sposobnost uočavanja „neviđen zločin“.

2.    U uši su mi gurnuli vatu da ne čujem krike obespravljenih građana ili vapaje mučenika. Znate, kad službeno lice čuje vapaj za pomoć – to je za ovaj režim „grijeh“ kakav treba anatemisati.

3.    Preko usta stavljena mi je traka, jer režim smatra da previše govorim, bar za njihov ukus. Ovde je „zločin“ reći istinu!

4.    Ruke su mi vezali bodljikavom žicom. Boli, brate, koliko su stegli! To je čisto da mi više nikad ne padne na pamet da radim posao za koji su me građani plaćali.

5.    Na prsa su mi nalijepili veliku metu, čisto da angažovanim „strijelcima“ olakšaju nišanjenje.


    Moćnici su, braćo sapatnici, odlučili tako...

    I biće tako...

    Sutra je novi dan!