Ustavni (kvazi)sud BiH u ulozi „čuvara“ državnosti Republike Srpske

Ustavni sud BiH, odbijanjem apelacije srpskog parlamenta, u biti političke predstavnike Republike Srpske PRIMORAVA da vode državotvornu politiku – umjesto politikanstva na kakvo su navikli.

Piše: Borislav Radovanović

Podsjetiću da sam nakon apelacije NS RS za preispitivanje prvotne odluke napisao da „narodnim“ poslanicima treba ukinuti plate. U pravnom smislu nonsens je da zakonodavno tijelo traži od suda preispitivanje odluka kakve trebe da postanu izvori prava. Najviša zakonodavna tijela donose zakone i odluke kakvima sudovima nameću volju i ponašanje, a nikako obratno, i to je osnovna lekcija kakvu naši kvaziparlamentarci moraju naučiti!

Dakle, Skupština je u datoj situaciji MORALA donijeti odluku kakvom odbija implementirati odluku Suda jer je suprotna volji i interesima Republike Srpske i srpskog naroda. Takvu odluku trebalo je da predsjednik i vlada podrže i time je ovu „priču“ okončaju za sva vremena. Uvijek stoji na raspolaganju mogućnost organizovanja referenduma kakvim bi dodatno osnažili političku volju institucija, međutim, politički lideri postigli su potreban konsenzus i to je u datoj situaciji sasvim dovoljno. Drugo je pitanje izostanak hrabrosti ovdašnjih politikanata i mešetara.

Zašto je odbijanje implementacije ove skandalozne odluke Bakirovog kvazisuda tako jednostavno i logično rješenje?

Da bi pravilno tumačili sporna dešavanja moramo znati da bilokoji sud, pa tako i ovaj „ustavni“, u sprovođenju odluka ovisi od represivnog aparata. Ukoliko država ne raspolaže aparatom prinude sposobnim da odluku suda nametne građanima ili nižim subjektima ne može se etablirati državom. U pitanju su kvazidržava i kvazisud! Za BiH nedvosmisleno znamo da ne raspolaže represivnim aparatom sposobnim da odluku Ustavnog suda nametne svojim entitetima, normalno – ukoliko entitet (pa čak i kanton) odbije odluku implementirati.

Formalno, BiH ima Oružane snage, Agenciju za istrage i zaštitu – SIPA i druge bezbjednosne subjekte državnog nivoa, ali ti subjekti funkcionalno i operativno nemaju sposobnost, pa ni snagu, potrebnu za nametanje volje „države“ svojim državotvornim subjektima. Ne smijemo zaboraviti da ovu „državu“ čine dva entiteta i tri naroda, kao najviši državotvorni subjekti, kakvi određuju i uređuju državu, a nikako obratno. Uz to entiteti raspolažu bezbjednosnim subjektima dovoljno snažnim da pariraju državnim i spriječe nametanje volje suprotne njihovoj. U tom kontekstu treba percipirati zahtjev Bakira Izetbegovića za privremenom mjerom zabrane održavanja referenduma. Eto, donio je Sud takvu mjeru i sad se moramo zapitati: kojim institucijama i radnjama će Sud izvršiti svoju volju? Nema od toga ništa!

Potom moramo shvatiti da je naš državni ustav u svojoj esenciji oktroisani ustav, kakav su nam „podarile“ Sjedinjene Države u trenutku maksimalne geomoći. Taj trenutak je odavno prošao! Današnji odnos geosnaga je takav da institicionalni lideri Srpske „'ladno“ mogu odbiti svaku odluku Bakirovog kvazisuda, sa i bez referenduma, i to bez bojazni da će time proizvesti kakve štetne posljedice po sebe lično, entitet ili narod. Dakle, naši lideri imaju priliku voditi državotvornu politiku, a drugo je pitanje: zašto to ne čine? Zašto se bave politikanstvom, umjesto politikom?

U daljem, ma kakve izjave davao Milorad Dodik, njegov prijem kod Vladimira Putina „tempiran“ je tako da ostatku čovječanstva da sasvim jasnu poruku. Pravo Republike Srpske na referendum štiti najmoćnija vojna sila svijeta i Putin se postarao da to bezrezervno izrazi. Godinama je Srpska tavorila sa opasnošću od NATO intervencije u slučaju eskalacije teških nereda ili sukoba. Danas više Sjedinjene Države i NATO nemaju ekskluzivitet na izazivanje kriza na Balkanu zarad stvaranja „osnova“ za intervenciju i vojno pozicioniranje. Milorad Dodik je u poziciji da Vladimiru Putinu uputi legitiman poziv za pomoć u slučaju kakvog ozbiljnijeg ugrožavanja Srpske, i ovaj je mogućan da na apel legitimo odgovori. Baš kao u slučaju poziva Bašara el Asada! Pisao sam o ruskim snagama za brze intervencije – namijenjenim upravo za ovakve „prilike“.

Dakle, na unutrašnjem planu nema nikakvih prepreka da se srpski lideri suprotstave ovoj i sličnim odlukama Ustavnog suda BiH. Referendum je samo instrument ispitivanja volje građana spram kakvog važnog pitanja, nakon čega institucije donose odluke. Znači, sa i bez referenduma, naše lidere čeka donošenje određenih odluka, a koliko će iste biti državotvornog karaktera(?) ovisi o njihovoj hrabrosti i umješnosti. Pri tom i geopolitičke okolnosti pogoduju jačanju državnosti Srpske i samoštićenju kakvom smo se nadali posljednjih dvije decenije. Prava je šteta to upropastiti ili neiskoristiti.

REZIME: Ustavni sud BiH donio je odluku kakvom teško zadire u državne interese Republike Srpske i takvu odluku naše institucije MORAJU (i mogu) odbiti. Potez odbijanja odluke kvazisuda od strane naših institucija otvara Pandorinu kutiju vraćanja otetih nadležnosti Srpske čime je spram zagovornika ideje „unitarne Bosne“ Sud donio kontraproduktivnu odluku. Odluka kojom je „čaša prelivena“ pokazaće se kao početak državotvorne politike političkih lidera Srpske, ili kao njihov nestanak sa političke scene, odnosno kao prekretnica srpskoj državotvornosti.

Davno sam napisao da je „Vrhovni kadija Bakir Izetbegović“ (pogledaj tekst tog naslova) ovom apelacijom razobličio sopstvenu iznimno kvarnu politiku uništavanja Republike Srpske, te da će taj potez po njega rezultirati kontraproduktivno. U pitanju je politički potez koji označava kraj „ere Izetbegovića“!