O autoputu „Srpskog egoizma“ i budućnosti Republike Srpske

Jedan uobičajeni razgovor sa mojim ocem, autorom Bloga Borislava Radovanovića, odlučio sam urediti i objaviti u formi intervjua.

Autor: Duško Radovanović

Eko-centar Nikole Lazarevića

Danas predsjednici Milorad Dodik i Aleksandar Vučić otvaraju dionicu autoputa „9. januar“. Koliko je ovaj projekat važan za Republiku Srpsku?

Koliko mi je poznato „9. januar“ još uvijek nije službeni naziv ove saobraćajnice. U pitanju je tek ideja o nazivu i to nastala u trenucima političke krize oko odluke Ustavnog suda BiH. Poznavajući našu političku elitu i aktuelne okolnosti vrlo sam skeptičan oko toga da će ovaj naziv opstati u budućnosti.

U redu, poenta je na važnosti ovog projekta.

Šta reći? Krupni infrastrukturni projekti važni su za svako društvo, pa tako i za Srpsku. Međutim, svaki projekat moramo posmatrati kroz različite dimenzije potreba, mogućnosti, opravdanosti i ino. Primjera radi, bivša Jugoslavija je autoput Zagreb-Beograd gradila osamdesetih godina prošlog vijeka, kad je država brojala oko 20 miliona stanovnika i privredno dobro stajala. Današnja Republika Srpska sa 1,2 miliona stanovnika i katastrofalnom privredom pokušava realizovati sličan projekat na bazi kredita, koncesija i vlastitih sredstava.

Znači, izvodivost jednog ovakvog grandioznog projekta od strane jednog malenog i siromašnog društva sa pozicije ekonomskih doktrina vrlo je upitna. Međutim, ovaj projekat je problematičan i sa pozicije zdravorazumskog promišljanja.

Šta je nerazumno u izgradnji ovog autoputa?

Načelna zamisao je autoputem povezati prostor od Novog Grada do Bijeljine. Dakle, ovim Republika Srpska gradi autoput paralelno sa postojećim autoputem Zagreb-Beograd i to na udaljenosti od tek 40-50 kilometara od ove trase. Takva infrastrukturna „logika“ je vrlo tanana, pa čak i iracionalna. A zbog čega sve to radimo? Samo zato da bi „komšije“ bile ljubomorne na nas.

Republika Srpska će kroz desetak godina u izgradnju famoznog autoputa uložiti dvije-tri, možda i više, milijarde maraka, a pitanje je kako financijski povratiti uložena sredstva. Dovoljno je kretati se „Koridorom“ da bi vrlo plastično utvrdili da putevima imamo slabu frenkventnost saobraćaja. Ma šta pokazivala naručena istraživanja ili „brojanja“ svako može vrlo jednostavno procijeniti da ovaj autoput neće biti korišten do onog ekonomski isplativog obima saobraćaja. Bojim se da ćemo kao i Hrvati jednog dana nuditi na prodaju preskupo izgrađeni autoput, a da zainteresovanih kupaca neće biti. Mislim da je ovo samo još jedan projekat srpske megalomanije i egoizma.

Teške riječi...

Treba znati da mnogo bogatija i moćnija društva danas infrastrukturne projekte grade na bazi međunarodnih projekata i tzv. podruštvljavanja kapitala. Cijela Evropa orijentisana je na saobraćajno-infrastrukturne fondove Unije, i niko ne razmišlja o ovakvim samofinancirajućim idejama. No, mi Srbi nismo Evropljani, bar sa stanovišta racionalnog razmišljanja. I nije ovaj autoput jedini reprezent naše budalaštine.

O čemu je riječ?

Prosto, izgradili smo administrativni centar Republike Srpske na kakvom bi nam mogla pozavidjeti jedna Njemačka. I šta nam je to doprinijelo na planu ekonomskog i socijalnog boljitka? Državna birokratija i dalje loše radi, nije u funkciji društva, nego je svakim danom sve više kontraproduktivna i društveno štetna. Danas vidimo da niko u Federaciji nije „crk'o“ kako je to Dodik svojevremeno najavio. Nadalje, pogledajmo vozni park državne administracije i organa, gdje bi nam Njemačka ponovo mogla pozavidjeti. Ima još nebrojeno sličnih primjera, ali je poenta valjda jasna.

Iz ovoga možemo izvući zaključak kako ne treba raditi. Da čujemo kako bi trebalo.

Jednostavno, na prvom koraku moramo razlučiti geografske, prirodno-resursne, etničke, istorijske i druge karakteristike Republike Srpske, pa društvo i infrastrukturne projekte upravljati prema datim predispozicijama.

Republika Srpska je prebogata čistim rijekama i jezerima, planinskim prostorima pod šumom, sa vrlo blagom klimom pogodnom za zimski i planinski turizam, sa istorijskim specifikumom kakav rijetko susrećemo u svijetu, kakav je proizveo i sui generis etnicitet. Znači, Republika Srpska raspolaže potencijalom da se razvija kao ekološka država prepoznatljiva u čak globalnim okvirima. Da bi to postigla treba urediti izvore i korita rijeka, šumska i planinska prostranstva, stvoriti pretpostavke za razvoj ribolova, lova, planinarenja i slično. Sve to upotpuniti etno selima i sličnim turističkim naseljima adekvatnim našim specifičnostima. Uz ovakve projekte obično ide razvoj poljoprivrede, posebno u domenu zdrave hrane, naših prepoznatljivih i brendiranih pića, slastica i ino.

Za ovakve razvojne projekte autoputevi i slična „betonska zdanja“ su čak kontraproduktivna. Da ne govorim o koristima kakve bi pretvaranje Srpske u ekološku državu donijelo spram štetnih posljedica globalizacije, urbanizacije, alijenacije ili dehumanizacije kakve sve više zahvataju naše društvo.

Ideje izgledaju odlično, ali pitanje je koliko su izvodljive?

Moram naglasiti da ja nisam stručnjak po pitanju razvoja ekologije i njene primjene na Republiku Srpsku, kao primjera radi moj prijatelj Nikola Lazarević, predsjednik Ekološke partije i pokreta ZORA. Da su naši građani gospodinu Lazareviću povjerili milijarde utrošene na besmislene, megalomanske i narcisoidne autoputeve, zgrade vlade, privatne spomenike pojedincima poput Dodik-grada u Višegradu i slično, danas teško da bi mogli prepoznati ovu zemlju i ljude koji žive u njoj. Nikola bi sa tim novcem uredio naše rijeke i jezera, naše ruralne prostore i prirodna bogatstva, odavno vratio ljude prirodnim izvorima i omogućio im solidnu egzistenciju, te u Srpsku doveo desetine miliona turista, ljubitelja prirode i zdravog života. Jednostavno, promijenio bi Srpsku iz temelja.

Iz ovoga proizilazi da bi Nikola Lazarević bio odličan premijer Republike Srpske.

U svemu ovome postoji jedna „začkoljica“. Naime, da bi Lazarević i slični njemu realizovali svoje ideje građani Srpske nema potrebe da izdvoje niti jednu jedinu konvertibilnu marku. Upravo, projekti ekološkog razvoja karakteristični su po tome da iz evropskih fondova možemo dobiti stotine miliona evra donacija, niskokamatnih kredita, investicija i drugih sredstava. Jedino šta je potrebno jesu kvalitetni projekti i vlast spremna i sposobna da iste realizuje. Da bi sve to postigli građani treba da prije glasanja porazmisle kakvim idejama i vizijama daju političku podršku. Svaka budala može „čuvati“ Republiku Srpsku ovako kao što to čine današnji akteri vlasti, međutim, pretvoriti Srpsku u globalno prepoznatljivo, zdravo i ekonomski održivo društvo mogu samo pojedinci posvećeni ljubavi prema čovjeku i prirodi.

Možemo li ovo shvatiti kao političku podršku Nikoli Lazareviću?

Nemam nikakvih političkih ambicija, ili interesa, tako da u javnom diskursu učestvujem po sopstvenoj volji i nahođenju. Pri tom, podržavam ideje i osobe za kakve cijenim da su sposobne realizovati određene vizije. Kod Nikole prepoznajem posvećenost idejama kakve prezentuje i kao političar i, šta je meni najvažnije, kao zaljubljenik u prirodu, patriota i častan čovjek. To podržavam iz težnje da moje potomstvo, narod, društvo i okruženje bitišu na zdravim osnovama, te da dožive toliko željeni prosperitet.