Gestapo Republike Srpske

U Republici Srpskoj sve je moguće: tako sam se, kao deklarisani antifašista, komunista i borac protiv Dodikovog okupacionog režima, našao u sjedištu “Gestapo sektora”. Primio me je lično her Flik Sretoja Vujanović, načelnik Gestapo sektora prijedorske regije, u pristustvu fon Smalhausena Gorana Lazića – Gestapo komandira grada Prijedora.

Piše: Borislav Radovanović

Odlično mi je poznato kakav tretman u Srpskoj imaju antifašisti i antidodikovci, osjetio sam na vlastitoj koži. No, ponekad imam običaj „poblesaviti“ i formalno zatražiti objašnjenja za pojedina dešavanja.

Konkretno, u Policijskoj upravi Prijedor prema meni su uveli „specijalni tretman“ – tako da me od ulaznog stepeništa, pa do svake tačke u zgradi prate naoružani policajci. Upitao sam da li me to što sam borac prve kategorije i sin podinulog borca, te profesionalac sa preko dvije i po decenije vojno-policijske službe Republici Srpskoj, čini potencijalno opasnim po Srpsku?

Kao referentan profesionalac znam na stotine ekstremista, teških kriminalaca, sociopata i uopše opasnih osoba, ali prema njima niko ne preduzima mjere kakavima sam ja izložen, pa me je onako pro forme zanimalo zašto je to tako. I, gle čuda, dobijam poziv da dođem u regionalni Gestapo sektor.

Za one totalno neupućene moram pojasniti kako se Gestapo sjedište nalazi u objektu PU Prijedor, na prvom spratu. Lako je prepoznati jer taj hodnik sa tri načelnika i par sekretarica uvijek obezbjeđuje policajac. Od postanka su te gestapovske strukture poznate po panofobiji, pa ne treba čuditi da im obezbjeđenja nikad dosta.

Uglavnom, uvede me kolega policajac (inače dobar momak, koji samo odrađuje svoju „crkavicu“) kod načelnika her Flika Vujanovića, koji me dočeka upravo u stilu prepoznatljive samoumišljenosti karakteristične za osobe intelektualnih sposobnosti nivoa „balvana“.

Kad sam zatražio objašnjenje zašto samo mene kolege dočekuju već na stepeništu i prate po cijeloj zgradi, pri čemu redom moram objašnjavati razloge dolaska, dobih zaprepašćujući odgovor. Zamislite, her Flik Vujanović je LIČNO uočio da prečesto dolazim u sjedište prijedorske policije. Kako reče: „Ne možeš svakog drugog dana tražiti ličnu kartu!“.

Pokušao sam u početku učtivo i racionalno objasniti svoje „prečeste“ posjete objektu policije, krenuvši od toga da sam još uvijek zaposlen u tom objektu. Zatim sam istakao kako postoji nalaz vještaka u kom stoji kako svaki moj ulazak u tu zgradu povlači osjećaj dubokog gađenja, ali da se moram odazivati na učestale pozive, te participirati u postupcima koji se vode protiv mene.

Rekoh da se to odnosi na tri krivična postupka: dva po mojim prijavama i jednom, koji me posebno tišti, a vodi se protiv mene. Rekoh her Fliku Vujanoviću da bi mu to trebalo biti poznato obzirom da je LIČNO tužilaštvu lažno me prijavio za nepostojeće krivično djelo, te u postupku jednako lažno svjedočio.

Tu sam u priču morao uvesti i prisutnog fon Smalhausena Lazića, obzirom da je policiju protivpravno poslao da maltretira moju porodicu, moju djecu. No, her Fliku i fon Smalhausenu je „prirodno“ da Gestapo maltretira porodice deklarisanih antifašista.

I doista je to tako! Kad protiv vas Gestapo podnese prijavu onda vam Glavni tužilac Okružnog tužilaštva Prijedor dodjeljuje „specijalni status“ u kom nemate pravo na odbranu. Nedavno sam pismeno upitao postupajućeg sudiju kako misli da se branim na predstojećem suđenju kad 14 mjeseci od početka istrage i pola godine od optuženja nemam nikakvih saznanja zbog čega sam uopšte optužen?

I to ličnom voljom glavnog „kadije“ Mitrovića i njegovih tužilačkih poslušnika. Elem, može im se tako kad na čelu B-H pravosuđa stoji „Dodikov pretorijanac“ Milan Tegeltija, ali to je već zasebna priča.

U daljem rekoh her Fliku Vujanoviću da se u toj zgradi protiv mene još uvijek vode četiri disciplinska postupka, te da još dva postupka (dakle šest) nisu okončana u domenu sudske kontrole upravnih postupaka. Prvi i jedini disciplinski postupak koji su protiv mene „efikasno okončali“ bio je onaj kad se nisam pojavio na javnoj raspravi, pa je razumljivo da nečemu sličnome teže i u ostalim postupcima – u kojima sam se i više nego uspješno branio.

Onda sam her Flika podsjetio kako je upravo on bio inicijator nezakonitog postupka u kom su mi oduzeli vozačku dozvolu. Pitao sam ga treba li da predam i ličnu kartu, kako jedini dokument koji mi Gestapo još uvijek nije oduzeo. I bio je „milostiv“ pa mi je dozvolio da taj dokument zadržim – bar dok se ne ukaže prilika za njegovo oduzimanje.

Nadalje, morao sam her Fliku i fon Smalhausenu pojasniti kako mi poslodavac (MUP) već sedam mjeseci nezakonito uskraćuje pravo na bolovanje. Zamislite, šturman oberfirer Dalibor Ivanić moje doznake sedam mjeseci neće da proslijedi Fondu zdravstvenog osiguranja, jer po njegovom „Gestapo tumačenju“ nemam pravo na bolovanje, a onda me zbog višemjesečnog bolovanja upućuje na vanredni ljekarski pregled i trenutno sam na obradi invalidske komisije.

Mogao bih još štošta toga nabrajati, ali poenta je valjda jasna. Svaki moj ulazak u zgradu prijedorske policije po mene je duboko stresan, ali prinuđen sam da se branim u sijasetu nezakonitih i montiranih postupaka.

I, problem Gestapo sektora je u tome što sam i više nego uspješan u odbrani svojih prava. Ukoliko ovako nastavim šturman oberfirer Ivanić, her Flik Vujanović i fon Smalhausen Lazić rizikuju da ih „glavni okupacioni namjesnik“ po kazni prekomanduje na „ruski front“, te da na njihova mjesta dovede neke malo uspješnije.

Uglavnom, „glavnom okupacionom namjesniku“ Miloradu Dodiku se nimalo ne dopada moja antifašistička borba i otpor prema njegovom režimu, a još manje mu se „dopada“ to što njegovi gestapovci nikako da suzbiju antifašistički otpor. I sve to čini deklarisani komunista poput mene. Da se pohvalim: ove dodine navršilo se tri decenije od mog prijema u Savez komunista Jugoslavije (vidi foto gore), pa se stvarno mogu svrstati u staru gardu komunizma i antifašizma.

I šta reći za kraj? Gestapo ko Gestapo će i dalje progoniti me kao antifašistu i komunistu, a meni nema druge nego nastaviti sa antifašističkom borbom do konačnog sloma fašističkih sluga iz reda mog naroda. U tom smislu uporište valja tražiti u našoj istotiji: i ranije su fašističke sluge progonile antifašiste, baš kao što su antifašisti na kraju izvojevali pobjedu. Iz te činjenice crpim energiju i nadu da će fašističke sluge opet biti poražene.