Zvornički policajci žrtve Islamske države

Godišnjica stradanja zvorničkih policajaca u krvavom terorističkom pohodu Nerdina Ibrića prilika je da javno postavimo dva iznimno važna pitanja:

Prvo, da li su naši policajci bili žrtve mnogo širih terorističkih aktivnosti Islamske države/DAEŠ planiranih i sinhrono realizovanih u Makedoniji i Bosni i Hercegovini?

Drugo, snosi li MUP RS direktnu odgovornost za stradanje zvorničkih policajaca i tada teško narušenu opštu sigurnost?

Piše: Borislav Radovanović

Već sam pisao kako na bazi objavljenih presuda i danas dostupnih podataka ponovo analiziram teroristički napad u Zvorniku. Da moje analize nisu nimalo naivne dokazuje činjenica da sam preko četiri godine prije napada MUP-u dostavio sveobuhvatnu i vrlo utemeljenu analizu, sa procjenom kako su policijski objekti u Prijedoru, Višegradu, Zvorniku i Foči posebno ugroženi od terorističkog napada. I bi tako!

Potom sam prvi objelodanio podatak o „tergetiranju“ policajaca Dragana Đurića i Željka Gajića od strane radikalno-islamističkih portala koji promovišu Islamsku državu, a kao navodih „zločinaca srebreničkog genocida“.

Odmah po napadu javno sam zauzeo stav kako MUP RS snosi direktnu odgovornost za stradanje nevinih policajaca i teško narušavanje opšte bezbjednosti produkovano ovim terorističkim činom.

Isto tako poznato je da sam unaprijed predvidio i terorističku oružanu pobunu u Kumanovu. U stvari jedan sam od rijetkih analitičara koji se uopšte bavio povezanošću terorističkih napada u Makedoniji i Bosni i Hercegovini iz 2015. godine, te sa prethodnim povratkom boraca-terorista iz Sirije i Iraka na naše prostore, kao jedinstvenim i po balkanski region iznimno opasnim aktivnostima Islamske države. I sve to predstavio kao „odgovor“ Zapada na gostovanje makedonskih i srpskih predsjednika na vojnoj paradi u Moskvi.

Ovo ističem samo zbog činjenice da su se moje tadašnje analize, zasnovane na dotad poznatim podacima, pokazale nedvosmisleno utemeljenim. Reanalize kakve vršim ovih dana otvaraju niz bukvalno zastrašujućih sumnji o tome sa kakvom opasnošću smo potencijalno bili suočeni, ali i dodatno argumentuju prvobitne sumnje da je Bakir Izetbegović spriječio nove terorističke napade u Republici Srpskoj samo zato što to nije odgovaralo njegovoj redefinisanoj politici iz 2013. o kreiranju unutrašnjih podjela u ovom entitetu – kakvima danas svjedočimo (na šta sam ukazivao još februara 2014.).

Prosto zaprepaštava činjenica da gotovo niko nije istraživao povezanost terorističkog napada u Zvorniku (27.04.2015) sa prethodnim zauzimanjem policijske stanice u Lipkovu (21.04.) od strane OVK terorista i potonjom terorističkom oružanom pobunom u Kumanovu (09.05.), iako se sve dešava u samo 18 dana i povodom obilježavanja Pobjede na fašizmom u Moskvi. To što su u Makedoniji terorističke napade izvodili albanski pripadnici Islamske države u uniformama OVK, a u Zvorniku je napadač bio tek novovrbovani selefista Nerdin Ibrić, treba posmatrati kroz veze aktera koji stoje iza oba napada.

Zar je tako teško istražiti veze Nusreta Imamovića i Huseina Bilala Bosnića sa uticajnim albanskim džihadistim Idrizom Biljibanijem i jednim medijskim promoterom Islamske države iz Skoplja (sarajevski zet, identitet poznat)? U daljem uopšte nije problem dokazati veze Imamovića i Bosnića sa Fatihom-Avdulahom Hasanovićem i njegovim bratom Elvirom, njihovim zetom Muharemom Demirovićem, Kasimom Mehidićem i brojnim drugim pripadnicima selefijske zajednice u Dupnici kod Kalesije.

Danas je neupitno da su prednjepomenuti džihadisti iz Dupnice par mjeseci instrumentalizovali mladog Nerdina Ibrića za krvavi čin koji je počinio (u pohod je krenuo nakon trodnevnog boravka u Dupnici). Mediji su objavili mnoštvo tekstova o tome kako se Nerdin žalio da ga je „obuzeo šejtan“, kako su ga poznanici i prijatelji redom pozivali da prestane ići u Dupnicu, da se mane Fatiha Hasanovića i ino.

Imamo mnoštvo svjedoka o tome kako su obučeni i iskusni džihadisti mjesecima razarali svijest mladog Nerdina, a pitanje je: koliko njih je policija saslušala i njihove izjave dostavila Tužilaštvu BiH? Vidimo danas kako direktor policije Darko Ćulum proziva tužilaštvo (svaljuje krivicu), pa je red da i njemu postavimo nekoliko pitanja.

Prvo i osnovno: koje radnje je policija preduzela na sprečavanju ovog terorističkog napada za čije pripremanje su zvornički policajci doznali pola godine prije izvršenja? U stvari po početnoj informaciji planirana je serija terorističkih napada diljem Republike Srpske (šta nikako nije odgovaralo Bakiru Izetbegoviću koji je radio na razjedinjavanju političkih subjekata Srpske, i posljednje šta mu je odgovaralo jeste srpska homogenizacija oko očuvanja entiteta i naroda kakva bi neminovno uslijedila u slučaju novih napada).

Da pitamo Darka Ćuluma je li MUP RS od policije Srbije i BIA ikada zatražio da istraže dešavanja u Malom Zvorniku i Loznici, gdje su napadi na Srpsku planirani i pripremani? Pa da li je MUP RS u okviru akcije „Damask“ ikada Tužilaštvu BiH dostavilo dokumentaciju sačinjenu povodom saznanja o pripremanju terorističkog napada, gdje su braća Hasanović i zet im Demirović identifikovani kao potencijalni organizatori (ili u minimumu kao saučesnici)? U stvari dostavljanjem informacija MUP se mogao direktno uključiti u istragu i dobiti pristup obilju podataka ranije prikupljenih od strane SIPA, OSA, Granične policije i tužilaštva, pa kroz te podatke tražiti dokaze početnih informacija. Zašto to nije učinjeno?

U stvari nedostavljanjem podataka o pripremanju terorističkih napada Tužilaštvu BiH naša policija je onemogućila tužilaštvo da istraži i ovaj krimen, gdje teško da bi već identifikovani akteri zločina bili pušteni iz pritvora nakon samo dva mjeseca. Čime su došli u poziciju da instrumentalizuju Ibrića i organizuju zločin.

Moramo pitati i direktora policije zašto nad Fatihom Hasanovićem nije uspostavljen pojačani nadzor iako je bilo kristalno jasno da je u pitanju iznimno opasna osoba? Pored sudske mjere obaveznog javljanja zvorničkoj policiji on je potpuno neometano dva mjeseca vršio instrumentalizovanje Ibrića za čin koji je počinio, sve sa dvije puške za čije posjedovanje mu je policija dala validno odobrenje.

Valjalo bi da nam direktor Ćulum podastre dokaze o tome da je tražena saradnja i razmjena podataka, pa sve do zajedničkih aktivnosti, sa Federalnom upravom policije i SIPA. Za neupućene treba istaći kako su policijski službenici ovih agencija čak pravili lažne Fejsbuk profile da bi lakše prikupljali početne podatke o djelovanju povratnika sa sirijskog ratišta i njima bliskih džihadista. Tako i drugim aktivnostima prikupljeni podaci obezbijedili su dobijanje sudske naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji i u konačnici realizaciju akcije „Damask“. Šta su radili „antiteroristi“ MUP-a Srpske?

Elem, ukoliko dosadašnja pitanja nisu dovoljno produkovala sumnju o odgovornosti vrha policije za stradanje naših policajaca – idemo dalje? Fatih Hasanović pritvoren je zato što je tokom izvršenja terorističkog napada telefonom pozivao Ibrića tri puta. Ono šta MUP RS mora odgovoriti jeste: da li je i nakon drugog Fatihovog pritvaranja dostavio tužilaštvu podatke o tome kako se isti dovodi u vezu sa pripremanjem tog zločina? Po tome što je pušten nakom samo mjesec dana možemo sasvim utemeljeno pretpostaviti da nije, a samo kako bi se prikrio nerad naše policije tokom prethodnih pola godine. U stvari, neka nam Darko Ćulum kaže koje radnje je MUP uopšte preduzeo povodom prikupljanja dokaza o umiješanosti Fatiha Hasanovića i drugih njemu bliskih džihadista u ovaj zločin?

Po svemu sudeći direktor policije stoji na istom stanovištu kao i ministar Dragan Lukač – „da partnerske policijske agencije MUP-u nisu dostavile nikakve informacije“. Za njih je očito nepojmljivo da od drugih traže informacije i saranju, nego smatraju da je dovoljno čekati dok im informacije „padnu s neba“. U polazišnoj informaciji zvorničke policije pominje se i kako su planirani teroristički napadi finansirani iz Austrije. Da naša policija samo malo „progugla“ našla bi konkretna imena finansijera terorističke ćelije iz Dupnice, sve sa nekim konkretnim podacima, obzirom da su se mediji i tim segmentom bavili više od naše policije.

Za sami kraj moram postaviti jedno stravično pitanje: da li su poginuli i ranjeni policajci, pa i oni koji su likvidacijom počinioca spriječili mnogo teže stradanje, odlikovani za pretrpljene žrtve i ispoljenu hrabrost? Po dostupnim podacima samo se opština sjetila da im uruči nekakva priznanja, dok je zasluženo ordenje (i druge nagrade) očigledno izostalo. Zašto? Pa upravo zato što se ministar i direktor policije nikada nisu sjetili da predlože dodjeljivanje odlikovanja. Eto toliko o odnosu vrha policije spram stradanja naših policajaca, uz napomenu da ću nakon okončanja istraživanja nadležnim institucijama i formalno dostaviti predstavku zbog teških propusta u radu policije koji su rezultirali stradanjem policajaca.