"PRAVDA ZA DAVIDA": Presuda Alternativnoj televiziji

Svjedočili smo kako urednica Alternativne televizije Milijana Kos histeriše pred Davorom Dragičevićem zbog stradanja svog djeteta, i to bez imalo svijesti da “PRAVDA ZA DAVIDA” brani i njeno i svako drugo dijete.

Nije problem Alternativne televizije što ih “iz groba proziva” samo nesrećni David Dragičević. Čine to Gordana Milosavljević, Doris Bajilo, Irena Predojević, starice Dušanka Stanković i Jerina Bilbija, Sead Kanurić, Predrag Vrban, Ferid Memić, Rade Radinović i brojne druge žrtve policijskih orgijanja sličnih onima u slučaju našeg Davida.

Za sve pomenute žrtve građani i javnost tražili su, baš kao i danas, istraživanje odgovornosti monstruma i psihopata u policijskim strukturama. Šta je radila Alternativna televizija?

Marta 2015. godine emitovali su kontraverzne emisije „Dosije“ u kojima su veličali „uspjehe“ policijskih zlikovaca u istragama stravičnih zločina i pored mojih višestrukih apela da je to nezakonito, nemoralno, neprofesionalno. Jasno sam im poručivao da ti pripadnici policije, što ih tako bezobzirno veličaju, treba da krivično odgovaraju za teške nezakonitosti u istragama brutalnih zločina.

No, Milijana Kos i Alternativna televizija slijedili su „zvanične verzije“ MUP RS (poput one Darka Ilića), a ignorisali inspektora koji je DOKAZAO kako Gordana Milosavljević, Doris Bajilo i Dušanka Stanković nisu bile žrtve „zadesne smrti“ ili tek nestale osobe, kako je to policija lažno prijavila tužilaštvu, nego da su u pitanju „Teška ubistva“ -višestruko povezana sa drugim monstruoznim zločinima.

Otac pokojne Irene Predojević odgledao je emisiju ATV-a o stradanju njegove kćeri i nakon par dana doživio infarkt od kog je ubrzo i umro. Možemo li i ovog mučenika dodati spisku žrtava Alternativne televizije?

Kada sam deset dana ispred CJB Prijedor štrajkovao glađu zbog kriminala u policiji činio sam to zbog svih navedenih žrtava ubistava, zbog još desetak samoubistava žrtava prijedorskih zelenaša (računajući i "uniformisane"), zbog brojnih stravičnih stradanja naših nevinih građana. Odlično su u Alternativnoj televiziji znali zbog čega štrajkuje policijski inspektor, ali to za njih nije bila "vijest" (kao i RTRS-u od kojih se ATV nikada nije razlikovala).

Kao eklatantan dokaz ovakvih optužbi ponovo postavljam „Odgovor na objavljivanje neistinite informacije“ povodom spornih emisija „Dosije“, koji Alternativna televizija suprotno zakonu nikada nije objavila.

SADRŽAJ NIKAD EMITOVANOG ODGOVORA ATV-u:

"Inspektor krim. policije CJB Prijedor

Borislav Radovanović

ALTERNATIVNA TELEVIZIJA BANjA LUKA

Na osnovu Zakona o javnom informisanju Republike Srpske upućujem

ODGOVOR NA OBJAVLjIVANjE NEISTINITE INFORMACIJE

kakvo je višestruko i po javnost obmanjujuće-štetno činjeno u Vašoj emisiji „Dosije“, emitovanoj dana 07.04.2015. godine sa početkom u 21,00 časova. Brojni navodi Vaših novinara i intervjuisanih pripadnika policije su pravno neutemeljeni, neistiniti i po javnost obmanjujući u pogledu onoga šta se stvarno dešavalo u kontekstu ubistava Gordane Milosavljević, Doris Bajilo i drugih žrtava kakve se pominju u emisiji. Medijima i policiji nametnute su zakonske obaveze da javnost informišu istinito i objektivno, a to je u spornoj emisiji višestruko i grubo kršeno, zbog čega sam prinuđen na ovakvu reakciju.

Ono šta se emitovanom sadržaju može prigovoriti, već na prvom koraku, jeste pravna utemeljenost navoda da je Rade Radinović „masovni ubica“, zatim „kako je ubica mamio žrtve, ubijao i bacao tijela“, te kako se Vašom emisijom „otkriva istina o monstrumu“. U odnosu na Radinovića ne postoji pravosnažna presuda nadležnog suda kakva pravno utvrđuje navode Vaših novinara i intervjuisanih policijskih službenika, iz čega proizilazi njegovo pravo na poštivanje instituta presumpcije nevinosti u pogledu pominjanih krimena. Time što je „presudio sam sebi“ još u fazi istrage, pokojni Radinović proizveo je pravnu situaciju prema kojoj se njegova involviranost u krivična djela za koja je sumnjičen može javnosti prezentovati samo u kontekstu određenih sumnji, a nikako u vidu pravno relevantnih činjenica.

Zatim slijede višestruko ponavljani navodi kako je Radinović počinjene zločine policiji priznao „bez imalo kajanja“, „bez griže savjesti“, kako je „bez imalo griže savjesti do detalja je opisao...“ i slično. Javno pitam na čemu su zasnovane ovakve konstrukcije? Istina je takva da je Rade Radinović nakon nekoliko časova kriminalističke obrade zatražio da ostanemo sami (da ostali napuste prostoriju), zatim je zamolio da u tišini ispušimo po cigaretu, nakon čega je rekao da je ubio Doris Bajilo. Upitao sam ga da li želi pokazati mjesto na kom je to učinio i on je pristao, te odveo do njenog mrtvog tijela. Dakle, Radinović je samovoljno odlučio da nadležnim organima obezbijedi ključne dokaze o tome da je u konkretnom slučaju počinjeno teško ubistvo (do tada smo ovaj predmet mogli pravno percipirati samo kroz prijavu o nestaloj osobi).

Postupajući tužilac i kolege su na licu mjesta započele sa istražnom radnjom uviđaja, a Radinović i ja se vraćamo u službene prostorije, gdje nastavljamo razgovor. Nakon nekih sat-dva Radinović je rekao da je ubio i Gordanu Milosavljević, suprotno od navoda Vaših novinara o nekakvih „48 časova“ ili „nakon nekoliko dana policija dolazi do šokantnih saznanja - Rade Radinović je poznavao Gordanu Milosavljević“ (upoznali su se tačno 14.02.2008. godine, pa je nejasno i o kakvoj „ljubavnoj vezi“ se govori u emitovanom sadržaju).

U odnosu na njegovo psihičko stanje treba znati da je od momenta započinjanja kriminalističke obrade prezentovao simptome teškog stresa, da je bio rastrojen, konfuzan, te da je nakon izjave da je ubio i Gordanu Milosavljević manifestovao histerične reakcije – zbog kakvih sam dalji razgovor prekinuo. Tek sutradan, nakon što se psihički adaptirao, odveo nas je na Kozaru i pokazao mjesto gdje je Gordana Milosavljević ubijena. Ovdje ističem da je mjesto ubistva Gordane Milosavljević posebno interesantno zbog informacija da su pojedini članovi kriminalne grupe, kojoj je Radinović pripadao, tu praktikovali iznuđivati seksualne odnose od svojih žrtava, pod prijetnjom da će ih ostaviti same u šumi! Potom nas je odveo do više lokacija na kojima je tvrdio da je ostavio njeno tijelo nakon prevoženja sa mjesta izvršenja, gdje je odbacivao njenu garderobu i druge predmete (upravo kako je to odgovaralo prethodno i tada utvrđenim činjenicama).

Suprotno navodima Vaših novinara i sagovornika o tome da je „24 do 48 časova“ nakon ubistva mrtvo tijelo preveženo na lokalitet rijeke Sane,te da „tijelo je skoro mjesec dana bilo u vodi“, ističem kako se Radinović nije mogao izjasniti o datumu tog činjenja, ali je upućivao na nekih 10-ak dana nakon ubistva (po mojoj procjeni i duže, odnosno, mislim da je njeno tijelo na lokalitetu Rasavaca bilo tek nekoliko dana). Pri tom treba dodati i da je objasnio iz kakvih pobuda i razloga je premještao tijelo preminule. Dakle, i u odnosu na teško ubistvo na štetu Milosavljević Gordane upravo osumnjičeni je nadležnim organima obezbjedio ključne dokaze, bez kakvih bi ovakva pravna kvalifikacija bila neodrživa. Iz daljeg teksta biće nešto jasnije zbog čega su njegova priznanja bila od iznimne važnosti na predmetne, ali i na druge teške zločine.

U daljem dolazimo do neistinitih navoda kakvi su me posebno motivisali na ovakvu reakciju. Navodi tipa: „pored čvrstih dokaza da se radi o utapanju...policija ovaj slučaj nije zatvorila“ (G. Milosavljević op.a.), pa „policija je preduzela niz mjera i radnji u cilju pronalaženja Doris Bajilo“, ili „policija je odmah preduzela potrebne mjere... provjeravali su svaki detalj“ i ino, naprosto su neistiniti i obmanjujući. Stvara se percepcija javnosti o visoko ispoljenom profesionalizmu policije, dok se drugi nadležni organi niti ne pominju, ili se njihova angažovanja prezentuju neistinito.

To se posebno odnosi na navod „dr Sredić se izjasnio da je smrt nastupila utapanjem“. Istina je da se pomenuti obducent zbog stanja tijela nije mogao konkretno izjasniti o uzroku smrti Gordane Milosavljević (profesionalno česta i prihvatljiva situacija), te da je naveo više mogućih verzija stradanja. U njegovom nalazu stoji kako se utapanje ne isključuje, no, navedeno je i kako je nasilna smrt mogla biti izazvana djelovanjem ruku na disajne puteve (tačnije gušenjem i to upravo onako kako je to i Radinović prezentovao inspektorima). Dakle, nasilnu smrt ubilačke prirode obducent nije isključio, a ponajmanje je „utvrdio“ kako se u konkretnom slučaju dogodila zadesna smrt utapanjem.

Osim toga treba istaći i ponašanje postupajućeg tužioca. Iako mu je izvještajem prijavljeno da je Gordana Milosavljević nastradala zadesnom smrću utapanjem, iako su mu uskraćivane važne informacije, tužilac je (za svaku pohvalu!) profesionalno i uporno nalagao radnje razjašnjavanja ovog događaja u kontekstu mogućeg krivičnog djela ubistva.

Istina o „profesionalizmu“ policije je bitno drugačija od one prezentovane u Vašoj emisiji. Konkretno, pet dana nakon pronalaska mrtvog tijela Gordane Milosavljević ( a nikako „dva-tri mjeseca nakon... negdje u šestom mjesecu“) dvojica kolega su sačinila i pretpostavljenima dostavila informaciju prema kojoj se u ovom slučaju ne radi o utapanju, nego o ubistvu počinjenom od strane Rade Radinovića. Informacija je sadržavala i niz detalja kakvi su kasnije potvrđeni dokazima i obavještenjima. Nakon što su i mene obavijestili o svojim saznanjima, zajedno preduzimamo određene operativne provjere i pretragu terena, te o novoprikupljenim saznanjima dostavljamo još jednu informaciju. Obe informacije su završile „u ladici“ našeg neposrednog pretpostavljenog, a događaj je i dalje držan kao zadesna smrt. Ubrzo pristižu materijalni dokazi i svjedočenja kakvi dodatno potvrđuju naše sumnje o ubistvu, no, pretpostavljeni se i dalje drže svoje „verzije“. Tada dolazi do više sukoba između pretpostavljenih i mene zbog toga što sam zahtjevao da kolegama i meni omoguće angažovanje na ovom predmetu i dokazivanje profesionalne procjene o počinjenom ubistvu, a šta je redom odbijano.

Zbog takve situacije kolege i ja odlučujemo da samoinicijativno započnemo sa operativno-taktičkim radnjama prema Radinoviću. Učestalo smo ga podvrgavali informativnim razgovorima i kriminalističkim obradama, a nakon čega smo ga opservirali sa ciljem prikupljanja saznanja o drugim licima involviranim u sporne događaje. Takvim radnjama dolazimo do saznanja o vezama drugih lica iz kriminalne grupe kojoj je Radinović pripadao i koja su bila direktno involvirana u ubistva Irene Predojević, Predraga Vrbana, Seada Kanurića i Gordane Milosavljević, sa pojedinim našim pretpostavljenima.

Tada nastupa niz profesionalno krajnje neprihvatljivih događanja. Na jednoj strani od pripadnika ove kriminalne grupe trpimo kontinuirane prijetnje (posebno su bile indikativne one kad nam prijete direktorom policije i našim načelnikom) i čak konkretna ugrožavanja bezbjednosti. Na drugoj strani MUP nas izlaže nizu montiranih unutrašnih postupaka, pritiscima, manipulacijama i drugim nezakonitostima u cilju sprečavanja daljeg angažovanja na započetim službenim radnjama.

U takvim okolnostima dolazi do prijave nestanka Doris Bajilo. U Vašoj emisiji se neistinito tvrdi kako su informacije o kontaktu Doris i Rade na parking prostoru pribavljene nakon Radinovićevog priznanja i pronalaska njenog tijela. Policajci su tu informaciju sačinili i dostavili nekoliko dana ranije! Osim toga, Vaši sagovornici ne pominju da je u momentu počinjenja djela na broj 122 uslijedila anonimna prijava građana u kojoj se opisuje nekakvo verbalno-fizičko sukobljavanje, tačno ukazuje na mjesto događaja, te tvrdi kako Rade Radinović (prepoznan!) bježi preko pruge.

Policajci su vozilom obišli lice mjesta i u noćnim uslovima nisu uočili mrtvo tijelo, ali su učinjeno zadokumentovali. Četiri dana nakon toga niko nije našao za shodno da u dnevnim uslovima obiđe lice mjesta, pri čemu je tijelo pok. Doris bilo moguće uočiti čak i sa makadamskog puta. Ovo dovoljno govori o „revnosti“ policije kakvom se Vaši sagovornici hvale, a posebno indikativna je činjenica da je počiniocu ponovo ostavljen vremenski prostor u kom je mogao ukloniti dokaze počinjenja, kao i u slučaju G. Milosavljević.

Zatim usljeđuje pomenuto lociranje mob. telefona pokojne Doris (baš kao i u slučaju G. Milosavljević) i tek tada naši pretpostavljeni kolegama i meni omogućavaju uključivanje u sporne predmete (nakon više od pola godine i uz još jedno stradanje nevine žrtve). Vrlo brzo Radinovića dokazno povezujem sa telefonom nestale osobe i prilikom povratka za Prijedor nalažem njegovo lišavanje slobode. Kako je to prednje rečeno, za nekoliko sati utvrđen je „osnov sumnje“ o počinjenju dva krivična djela teškog ubistva.

Ovdje treba istaći kako je policiji dozvoljeno zadržavanje lica svega 24 časa i da je u tom periodu neophodno izvesti i zadokumentovati veliki broj službenih radnji, tako da se razjašnjavanje predmeta vrši samo do nivoa neophodnog za određivanje mjere pritvora. Razjašnjavanje motiva, okolnosti krimena, involviranosti drugih lica u krimene, te drugih obilježja krivičnog djela u ovako složenim predmetima odlaže se za kasnije kriminalističko-operativne i istražne radnje. Upravo od tih budućih radnji očekivalo se potpuno razjašnjavanje predmetnih i brojnih drugih povezanih krivičnih djela, a posebno otkrivanje saučesnika u predmetnim djelima i u djelovanju organizovane kriminalne grupe – čiji je Radinović bio član (kojom sam se godinama profesionalno bavio).

Tokom opisanih aktivnosti dolazim do frapantnog saznanja o tome kako se kod mog pretpostavljenog nalazi burma (materijalni dokaz) pok. Dušanke Stanković, te da su ubrzo poslije njene smrti (dake, još 2005. godine) postojale konkretne informacije prema kakvima je i u ovom slučaju počinjeno teško ubistvo. Uvidom u predmet uočio sam kako su tada postupajući inspektori zadokumentovali niz dokaza i obavještenja prema kakvima se slučaj mogao procesuirati kao ubistvo iz koristoljublja, umjesto zadesne smrti - kako je to službeno prijavljeno tužilaštvu.

Nakon prijetnje da ću zatražiti sudsku naredbu za pretresanje kancelarije svog neposrednog pretpostavljenog dostavljena mi je burma pokojne starice, kakvu u kriminalističkim obradama predočavam svjedocima i ubrzo utvrđujem „osnov sumnje“ da je u konkretnom slučaju Radinović počinio teško ubistvo (šta se moglo i trebalo učiniti još prije tri godine).

Zatim od postupajućeg sudije za prethodni postupak tražim njegovo dovođenje iz pritvorske jedinice KPZ Tunjice radi saslušanja u svojstvu osumnjičenog, no, u prvim trenucima taj zahtjev je odbijen. Ono šta mi tada nije bilo poznato jeste da se u pritvorskoj jedinici ovog zatvora dogodilo monstruozno fizičko zlostavljanje pritvorenika Ferida Memića, kom nije ukazana adekvatna medicinska pomoć i zbog čega je podlegao. Nakon što sam sudiji objasnio razloge zbog kojih tražim Radinovićevo dovođenje, dogovoreno je njegovo dovođenje nakon vikenda. Sutradan usljeđuje njegovo samoubistvo!

Time dolazimo do Radinovićeve sklonosti da prizna sopstvene krimene i prokaže svoje saučesnike. Takva njegova sklonost bila je poznata i pripadnicima kriminalne grupe u kojoj je godinama djelovao (i kod istih proizvodila strah), ali i kolegama i meni – zbog čega smo od Radinovića mnogo očekivali u pogledu brojnih teških zločina. Ovdje ističem da je Radinović tokom prednje opisanih službenih aktivnosti dao nam više bitnih podataka o ubistvima u Koz. Dubici (kakvima se bavila prethodna emisija „Dosije“), o djelovanju kriminalne grupe kojoj je pripadao i drugim krivičnim djelima.

Sad, da li je Radinović samoubistvo počinio svojevoljno ili uz prijetnju da će mu u suprotnom biti ubijeno dijete (postoje i takve informacije) je pitanje kakvo me i danas intrigira. To posebno zbog činjenice da su mi rukovodioci MUP-a RS-e pune četiri godine odbijali dati na uvid njegovo oproštajno pismo. Uvid u pismo zatražio sam zbog proste sumnje da bi isto moglo sadržavati podatke o ubistvima kakva sam trenutno istraživao, no, suočen sam sa stavom rukovodilaca kako nisam „nadležan“ za istraživanje njegovog samoubistva, te da se službene aktivnosti u odnosu na predmetne zločine obustavljaju. Profesionalno mi je takav stav i danas neprihvatljiv i time su moje ovakve reakcije razumljive. Nakon četiri godine pročitao sam Radinovićevo oproštajno pismo i shvatio da je ponovo došlo do „curenja informacija“, nešto šta se ponavljalo tokom svih predmetnih dešavanja, odnosno da je Radinović znao podatke važne za istragu.

Nadalje, u Vašoj emisiji pominje se i Radinovićevo pritvaranje zbog sumnje na silovanje i podvođenje maloljetnih djevojčica. I taj predmet je važan za shvatanje zločina kakvima ste se bavili. U konkretnom slučaju ispoljena je Radinovićeva sklonost ka priznanjima i prokazivanju drugih saučesnika. Vaš novinar navodi da je Radinović „oslobođen zbog nedostatka dokaza“, međutim, tu je važno znati da je Radinović nakon izlaska iz pritvora u SJB Prijedor prijavio kako je od strane svojih saučesnika otet, u prtljažniku vozila odvezen na Kozaru, gdje je pretučen uz zahtjev da promijeni iskaz dat u istrazi. Treba znati i da je u vrijeme spornih dešavanja (2008.) policiji prijavljeno više slučajeva prijetnji bivšem tužiocu (iz predmeta silovanih djevojčica), žrtvama silovanja i pojedinim policijskim službenicima. To su metode kakvima se obezbjeđuje „nedostatak dokaza“! O svemu tome postoji adekvatna dokumentacija i „zanimljivo“ je da o tome Vaši sagovornici ne govore.

Potom, moram pomenuti kako je dovođenje Radinovića u vezu sa silovanjem i ubistvom starice Jerine Bilbija iz 2003. godine – notorna glupost. Na tom krivičnom predmetu sam bio angažovan i identifikovao potencijalnog osumnjičenog. Pretresom kod istog je pronađena odjeća sa tragovima krvi, kakva je po nalogu tužioca upućena u Tuzlu radi vještačenja nađenih tragova u odnosu na DNA ubijene. Koliko se sjećam, dostavljen je nalaz prema kom od 12 karakteristika DNA ubijene 7 odgovara, ali da tuzlanski institut ne raspolaže potrebnom opremom za dalje vještačenje. U tom nalazu je navedeno kako u nađenim tragovima postoji dovoljno biološkog materijala (!) za dodatna vještačenja u Zagrebu ili Beogradu.

Kada sam sa pretpostavljenima otvorio pitanje upućivanja tragova na dodatna vještačenja, rečeno mi je da je „neko iz Tuzle“ nazvao ih i obavijestio kako je dostavljen pogrešan nalaz i da će biti dostavljen novi. Pošto novi nalaz nije dostavljen, nakon izvjesnog vremena sam ponovo otvorio pitanje upućivanja tragova na vještačenje i tada mi je saopšteno da su tragovi uništeni. Ovo ističem samo kao još jedan pokazatelj toga kako se to „profesionalno“ radi u Prijedoru!

Na kraju izražavam moj profesionalni stav povodom prednje pomenutih teških zločina – MUP RS-e prema javnosti jedino može istupiti UPUĆIVANjEM IZVINjENjA PORODICAMA ŽRTAVA zbog brojnih nezakonitosti i teških nepravilnosti činjenih tokom službenog postupanja. Prezentovanje javnosti ovih događaja kroz prizmu „isticanja profesionalnih rezultata“ je krajnje neprihvatljivo i u odnosu na pojedince čak monstruozno! Dakle, od najviših rukovodioca MUP-a očekujem da narede zakonito i profesionalno istraživanje predmetnih zločina, umjesto da se „hvale“ onim zbog čega bi se trebali postiditi!

Od Vašeg medija očekujem da u zakonom propisanim okvirima objavi ovaj odgovor. Ističem kako sam autorskim tekstom odreagovao i na sadržaj Vaše prve emisije „Dosije“, emitovane dana 31.03.2015. godine, povodom ubistava počinjenih u Koz. Dubici, koji je objavljen na portalu Frontal.RS i na mom blogu (Borislav Radovanovic Blog) i gdje možete naći više detalja o spornim događajima.

U Prijedoru, dana 09.04.2015. godine.

S poštovanjem,

Borislav Radovanović s.r."