„PRAVDA ZA DAVIDA“: Ovo je naša zemlja!

Dok čekamo, već sad slobodno možemo reći, istorijsko zasjedanje Narodne skupštine RS valja nam shvatiti odeđene dimenzije i okolnosti naše borbe. Suštinski naša borba svodi se na vrlo jednostavno pitanje: da li je ovo naša zemlja ili tek privatni feud razbahaćenih moćnika – koji mogu čak nekažnjeno ubijati našu djecu?

Piše: Borislav Radovanović

Svaki od nas preko 100 000 deklarisanih boraca (imamo pravo da se tako samoidentifikujemo) „PRAVDE ZA DAVIDA“ odlično zna šta je prepoznao u Davoru i Suzani, te zašto je stao na stranu istine i pravde koju oni traže. Od prvog dana kad su doznali da im je dijete smrtno stradalo i kada su stali na trg u traženju istine i pravde Davidovi roditelji jasno su kazali kako to čine zbog budućnosti svoje i sve druge djece.

To što traže 45 godina robije za sve počinioce i saučesnike Davidovog ubistva nije u funkciji nekakve njihove „satisfakcije“ za stradanje djeteta. Ništa, apsolutno ništa, neće vratiti Davida, niti može nadomjestiti njihovu ličnu tragediju. Ovakvu kaznu, zajedno sa svima nama, traže iz vrlo pragmatičnog razloga – u cilju zaštite sve djece od budućih sličnih zločina.

Drakonska kazna, ukoliko se za nju izborimo, biće „poruka“ svima onima koji se tako bezobzirno odnose spram naših života, naše djece, naše budućnosti. Cilj je da svaki zločinac bar malo promisli prije negoli se odluči na činjenje zločina: da jasno zna kako se suočava sa 45 godina robijanja. Svaki stručnjak će potvrditi kako je kažnjavanje uvijek u funkciji generalne prevencije.

Dakle, konačni cilj naše borbe je da „svojom porukom“ adekvatno odgovorimo na „zločinačku poruku“ koja nam je upućena načinom Davidovog svirepog ubistva. No, prije negoli se vratim na Davidovo stradanje moramo razjasniti jednu raniju „zločinačku poruku“ na koju nismo adekvatno odreagovali, pa su nam monstrumi nastavili slati „poruke“ – sve do ove preko Davida. Govorim o ubistvu Milana Vukelića!

Milan i David dijelili su iste vrijednosti: hrabrost, pravičnost, istinoljublje i čovjekoljublje. Upravo zbog takvih svojih osobina i onoga šta su činili odabrani su za odašiljanje „zločinačkih poruka“. Jedino šta je ovde različito jeste CILJNA GRUPA kojoj je „poruka“ upučena. U Milanovom slučaju ciljnu grupu predstavljaju svi službenici naših institucija.

Milan se od desetina hiljada državnih službenika izdvajao po tome što se otvoreno, dosljedno i HRABRO suprotstavljao kriminalu enormnih razmjera tzv. građevinske mafije. Mogli su i Milana, kao i stotine drugih, otpustiti, progoniti u montiranim procesima, slamati i ino. Već je poznato kako su ga čak policijski moćnici višestruko pokušavali zastrašiti, ali se pokazalo da to ne utiče na hrabrog i pravičnog Milana.

Onda su zlikovci odlučili da preko Milana pošalju jasnu poruku svima koji im se suprotstave. Zato je korišten eksploziv – da „poruka“ odjekne toliko glasno da je svi čuju i zapamte. Da su oni kojima je poruka upućena odlično shvatili vidimo po tome koliko je državnih službenika poslije toga javno istupilo i ukazalo na stravičan kriminal u institucijama. Po zakonima velikih brojeva nesumnjivo u našim institucijama ima hrabrih i pravdoljubivih osoba, ali Milanov primjer je ozbiljna „kočnica“.

Što se tiče našeg Davida priča je ista, samo je ciljna grupa različita. Preko njegovog primjera planirano je „disciplinovanje“ svih onih mladih ljudi već uvučenih ili koje tek namjeravaju uvesti u organizovani kriminal. Da bi shvatili o čemu konkretno je riječ dovoljno je prisjetiti se brojnih svjedočenja sa suđenja poznatih banjalučkih inspektora-narkodilera. Sjećaju se građani svjedočenja kavim brutalnim premlaćivanjima, ucjenama, prijetnjama i ino su se inspektori služili da brojne osobe primoravaju na rasturanje narkotika.

Hapšenjem inspektora-narkodilera niti je ova pojava otkrivena, niti je prestala. Oni su „žrtvovani“ samo kako bi se presjekao „lanac dokazivanja“ do samog vrha kriminalne piramide, a organizovani kriminal je potonje čak dodatno ojačao i raširio pipke. Pogledajte samo u koliko zemalja Evrope su naši građani pohapšeni sa velikim količinama narkotika samo u zadnjih pola godine.

I niti jedna jedina država sa MUP RS nije uspostavila kontakt nužan za istragu. Svima je odlično znano sa kakvim problemom imaju posla i zato neće sa policijom Republike Srpske da uopšte kontaktiraju. Eto, autor teksta je do dolaska Dragana Lukača bio inspektor za organizovani kriminal i zna odlično kakvu međunarodnu saradnju smo imali i kakve sve  pohvale smo dobijali od policija vodećih svjetskih zemalja. I nije tajna da je to bilo vrijeme kada je Siniša Kostrešević sa svojim timom činio okosnicu borbe protiv organizovanog kriminala.

Dakle, šta se najvjerojatnije dogodilo u Davidovom slučaju? Zbog njegove popularnosti u gradu neki su pretpostavili da bi on mogao rasturati ozbiljne količine narkotika. I krenuli su da ga slamaju već poznatim metodama. No, ovoga puta udarili su na mladića vrlo čvrstih uvjerenja, hrabrog, ali i vještog u borilačkim sportovima. Nije za kriminalnu organizaciju problem što David nije htio trovati svoje prijatelje i poznanike, nego što se tome odlučno suprotstavio. To je neminovno dovelo do otvorenih sukoba, gdje su „svemoćni banditi“ poniženi. I kobne noći David im je demonstrirao da ih trojica nije dovoljno da ga uopšte fizički ugroze.

Takve stvari, to bolji poznavaoci kriminalnog svijeta odlično znaju, su „neoprostive“. Kad bi kriminalne organizacije prihvatale da im „vojnike“ tuku lokalni mladići, studenti, pa zar bi opstajale kao takve? David je učinio „neoprostiv grijeh“ na kakav je trebalo munjevito reagovati kako autoritet i moć kriminalnog klana ne bi bio doveden u pitanje. Zato usljeđuje otmica i brutalno prebijanje, a najvjerojatnije sa ciljem da njegovim primjerom drugima pošalju poruku – „ako smo Davida primorali na poslušnost vidite kolika je naša moć“.

Elem, po broju i rasporedu povreda vidimo da je mučenje trajalo dugo, jako dugo. To samo po sebi ukazuje da Davida nisu mogli slomiti ni teškim batinanjem, pa je mučenje nastavljeno, nastavljeno, nastavljeno... Po tome što je zadavljen možemo sasvim racionalno pretpostaviti da zvjersko mučenje nije dalo nikakav rezultat, pa su zločinci odlučili da ga jednostavno dokrajče. Živog ga svakako nisu mogli pustiti nakon onoga šta su mu prethodno učinili.

Kad već nisu uspjeli da ga zaživotno slome valjalo je njegovo mrtvo iskoristiti za „novu poruku“. Odlično je banjalučkoj omladini poznato šta se dešava po gradu (zato ovako čvrsto stoje iza svog druga!). No, zločinci su računali nešto drugačije: kad lokalna omladina vidi kako je njihov drug završio u Crkvini, kako je mrtav kriminalizovan i oblaćen, malo njih će odlučiti se na otpor kakav im je pružio David. Prepoznali su banjalučki mladići i djevojke šta im je poručeno, pa su jedinstveno zauzeli poziciju iza Davidovih roditelja i zločincima „uzvratili porukom“ da su spremni suprotstaviti se, boriti se za svoju slobodu, za svoju budućnost.

Naša omladina nije poput njihovog nastradalog druga, koji je od oca Davora povukao taj viteški karakter, odgovorila pojedinačno, nego su uzvratili masovnošću, jedinstvom i uzvikom: „PRAVDA ZA DAVIDA“. Iza njih su stali njihovi roditelji i hiljade ljudi koji jedino žele bolju budućnost svojoj djeci, pa i sebi (zašto ne?). Kako je vrijeme odmicalo građani diljem zemlje i regiona sve više su prepoznavali „poruku“ koju šalju Banjalučani i danas vidimo efekte solidarne borbe kakvu su započeli Davidovi roditelji i prijatelji.

Trebalo je prednje izložiti kako bi shvatili aktuelni trenutak i predstojeće Davorovo obraćanje parlamentu. Davor i „PRAVDA ZA DAVIDA“ pozicioniraju se spram institucija upravo onako kako bi sistem trebao djelovati. Prvo su zatražili reakcije policije i tužilaštva, a svi znamo šta je na tom nivou učinjeno. Onda je na red došao predsjednik Dodik, koji je bitno drugačije odreagovao. Možda je na početku načinio neki politikantski potez, ali kad je vidio snagu „PRAVDE ZA DAVIDA“ jednostavno se priklonio tome i nastojao da pomogne.

Elem, problem je što vrlo malo ljudi zna suštinske probleme aktuelnog trenutka. Prerano je da ih objeladonjujem do detalja (iako sam prije Davidovog stradanja u par tekstova nagovijestio gdje leži problematika), ali nadam se da će mi čitaoci vjerovati na riječ – Dodik nije ni približno moćan da se sam suprotstavi trenutno najjačoj kriminalnoj organizaciji ex-Yu regiona. Zato je važna reakcija parlamenta. Savez za promjene je povukao potez i zatražio parlamentarnu raspravu, ali se odmah pokazalo da po tom pitanju postoji opšte jedinstvo.

I upravo je OPŠTE JEDINSTVO ono šta nam je krajnje nužno u ovom trenutku ukoliko želimo da se izborimo sa kriminalnom hobotnicom koja ugrožava našu budućnost. Odlično je Davor to shvatio i bez ikakve zadrške sam siguran da će svojim govorom u parlamentu to pokušati produkovati. Teško je pretpostaviti kako će ići potonja rasprava i hoće li skupština zauzeti jedinstven stav, ali se treba nadati tome. I tu je opet važan dosadašnji Davorov stav kako ovaj problem nije pitanje politika, naroda, vjera i slično, nego svih nas i naše budućnosti. Zato politički tabori nemaju mnogo prostora za uobičajena međusobna prepucavanja. Ili će ispoljiti jedinstvo ili neće – nema treće opcije.

Sad, šta bi trebalo da čini esenciju onoga šta očekujemo od parlamenta? Pa ono šta „PRAVDA ZA DAVIDA“ od starta zagovara – da niko ne može biti jači od institucija, a ponajmanje da može institucije zloupotrebljavati za kriminalne interese. Faktički od skupštine očekujemo da stvori pretpostavke za ono šta kontinuirano tražimo – da svi saučesnici u Davidovom ubistvu budu kažnjeni najstrožim kaznama. I to bez jednog jedinog izuzetka!

To je esencija borbe „PRAVDE ZA DAVIDA“, to je naša PORUKA, a od institucijama tražimo da to realizuju – i to zato što se kao legalisti zalažemo da niko ne smije biti moćniji od institucija. Mi samo hoćemo da ovim društvom upravljaju institucije i to u skladu sa zakonima i profesionalnim standardima, a nikako nekakvi „feudalci“ i zločinci. Ukoliko uspijemo postići političko jedinstvo oko ovog pitanja onda se možemo nadati da će profesionalci u institucijama doći u poziciju da odrade ono šta treba i šta im zakon nalaže.

Da budemo kristalno jasni: nema šanse da kriminalistički inspektori odrade ono šta je ovde potrebno sve dok iznad njih stoje saučesnici u zločinu, baš kao što ni od tužilaca ne možemo očekivati optužnice pod „dirigentskom palicom“ Želimira Lepira. Dok su ovakvi na pozicijama ni od suda se nemamo čemu nadati. Dakle, nema tu nikakvih dilema – najviše političko i zakonodavno tijelo Republike Srpske moraće zauzeti jasan stav o tome mogu li već identifikovani pojedinci opstati na sadašnjim funkcijama i dalje opstruirati istragu. Ako već vlada i predsjednik nisu moćni eliminisati kriminalizovane pojedince iz institucija, preostaje nam da vidimo može li parlament dati tu dodatnu snagu potrebnu za stvaranje pretpostavki zakonitog okončanja istrage i kasnijih suđenja.

Zato govorim o tome da ova borba treba odlučiti je li ovo naša zemlja ili tek „feud“ kojekakvih kriminalaca i zločinaca. Nosioci institucionalne moći moraće „prelomiti“ i odlučiti jesu li na strani istine i pravde, ili će banditima i dalje dozvoliti da rade šta hoće. Odlično smo mi svjesni da našim političarima istina i pravda nisu bliske kategorije, ali ovde govorimo o već preko 100 000 deklarisanih članova „PRAVDE ZA DAVIDA“, a gdje su tek simpatizeri i oni koji podržavaju ovu borbu. U Republici Srpskoj trenutno niti jedna plitička grupacija nije brojčanija od „PRAVDE ZA DAVIDA“ i baš sa te strane očekivati je da će svi nastojati ispoštovati naše zahtjeve.

Dakle, da ovo polako rezimiramo: Davor Dragičević poštujući institucionalnu hijerarhiju dolazi pred najviše tijelo vlasti Republike Srpske. Pritom, veličina njegovih poteza je u tome što dosad nikom nije ostavio mnogo manevarskog prostora – ili će stati na stranu istine i pravde, ili će ih stići kazna naroda! To što pojedinci na početku priče nisu shvatili sa kim imaju posla i činili sve ono čemu smo svi svjedočili, a na šta su godinama naviknuti, sad im se mora „obiti o glavu“ kod institucija iznad njih. To je u stvari stvaranje pretpostavki za onih 45 godina robije koje očekujemo za Davidove ubojice i saučesnike, a šta treba biti naša „poruka“ zločincima svih vrsta.

Nadam se da je iz ovako posloženih odnosa i situacije jasnije zbog čega je toliko važna predstojeća sjednica našeg parlamenta i Davorovo obraćanje. Baš kao što će biti važna i potonja rasprava i rezultat zasjedanja. Narodna skupština je u poziciji da načini prvi konkretan korak u odlučivanju po pitanju – ČIJA JE OVO ZEMLJA?! Hoće li ga načiniti ostaje da vidimo, ali naša borba se svakako nastavlja.

Kako nedavno napisah: uvjeren sam da će svih 100 000 članova „PRAVDE ZA DAVIDA“ jednog dana sa ponosom unucima pričati o svojoj borbi i duboko se nadam da će priču završavati o VELIČINI NAŠE POBJEDE!