SREBRENICA OD POSLJEDICE DO SREDSTVA

Tekst objavljen na portalu CEOPOM-ISTINA, vidi: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/srebrenitsa-od-posleditse-do-sredstva/

Obilježavanje dvadesetogodišnjece srebreničkog zločina odvija se u pomalo alarmantnim bezbjedonosnim uslovima, sa tendencijom da nesporna posljedica postane uzrok novih tragedija.

Piše: Borislav Radovanović

Prošla godina nudila je „dašak nade“ za bosansko-hercegovačke i šire exjugoslavenske nesrećnike u vidu Njemačke inicijative. No, čim je ova pozitivna akcija dobila naziv Njemačko-Britanska inicijativa mogla se ocijeniti propalom. Nije Velika Britanija u tu priču ušla kao dobronamjeran partner, nego kao destabilizator i rušitelj. Danas imamo „Britansku inicijativu“ u Savjetu bezbjednosti kao jedino šta nam je preostalo od nadanja u bolju budućnost. Bez imalo sumnje možemo reći kako je u pitanju sredstvo destabilizacije i proizvođenja novog balkanskog haosa, novih zločina.

Zamislite stepen bezobrazluka: nacija koja je de fakto počinila niz genocida nad milionskim kolektivitetima, koja je zarad hegemonističkih interesa stoljećima tlačila gro čovječanstva, koja je činila zločine nad preko 80 odsto svjetske populacije, danas besramno otvara priče o tuđim zločinima. Žalosno, ali kroz istoriju su nebrojeno puta dokazali da se mogu tako ponašati obzirom na lakovjernost i naprosto glupavost drugih. Umjesto da ostatak čovječanstva sudi Britancima za izazivanje dva svjetska rata, mi i danas nasjedamo na proste (čak prostačke) manipulacije. Čovječanstvo se obračunalo sa italijanskim fašizmom i njemačkim nacizmom, slavi „pobjedu“ (Pirovu), a koliko je ikada uopšte promišljalo oko pitanja – da li je pobijeđen britansko-angloamerički fašizam/nacizam?

Nirnberški proces je jedna od najvećih anglo-saksonskih podvala čovječanstvu i postavio je nakaradnu matricu u kojoj ratove posmatramo kroz prizmu POSLJEDICA, umjesto njihovih UZROKA. Nacistički zločini bili su stravični, no, zapitajmo se koji rat nije sadržavao zločine kao uvijek prisutnu posljedicu? Tako nešto nije zabilježeno. Nirberška podvala materijalizovala se na način da ostatak čovječanstva, šokiran snimkama i fotografijama stravičnih nacističkih zločina, nije ni pomišljao da se pozabavi pitanjima britanskog „Projekta Hitler“ (o kom ponajbolje govori poznati američki istraživač Viljam Engdal). Još davne 1922. godine britanske i američke okupacione snage za svoje hegemonističke ciljeve instrumentalizuju tada još uvijek politički marginalizovanu kreaturu po imenu Adolf Hitler. Ogromnim kreditima, medijskom i političkom podrškom, razaranjem njegovih protivnika i stvaranjem za njega povoljnih uslova, Britanci i Amerikanci obezbjeđuju Hitleru sve pretpostavke potrebne za proizvođenje globalnog krvoprolića. Međutim, nirnberškom pravosudnom predstavom ili filmadžijskim projektom čovječanstvu je podastrt jedan drugačiji scenarij, u kakav smo na žalost svi povjerovali.

Ovo pominjem samo kako bi kvalitetnije shvatili aktuelnu situaciju naše „srebreničke stvarnosti“ i strahovanja o poprilično neizvjesnoj budućnosti. Naši preci su nasjeli na nirnberšku podvalu i sopstvena stradanja iz drugog svjetskog rata percipirali kroz manipulativnu prizmu komunističko-ideološke nametnute matrice. Jasenovac, Jadovno i brojna slična stratišta nisu dobila svoju esencijalnu istinu, nego tumačenja pogodna ideološkim matricama. Uostalom, kako da kvalitetno rastumačimo POSLJEDICE, a Jasenovac i Jadovno to svakako jesu, kad nismo rastumačili UZROKE tog rata.

I šta je uslijedilo? Jasenovac i Jadovno kao nesporne posljedice rata pretvoreni su u SREDSTVA instrumentalizovanja budućih krvoprolića. Što je najgore, upravo po fašizoidnim matricama djelovanja, ali u onom najgorem pojavnom obličju – britanskog fašizma! Moramo biti objektivni i reći da je srpska etnička zajednica iz bivše SFRJ udružila generacije rođene od kraja 40-ih, pa sve do  sredine 70-ih, dobro vojno obučene, opremljene i SPOSOBNE za realizaciju cilja. Sam cilj je bio dobar – očuvanje države u koju su naši preci ugradili dva miliona života, ali su metode djelovanja bile pogrešne. Nikada Srbi sebi nisu smjeli dozvoliti otvaranje koncentracionih logora, masovna pogubljenja i progone, silovanja i paljevine, kao i brojne duge fašizoidne ili necivilizovane radnje. Upravo vojna nadmoć pružala nam je uslove da rat vodimo u skladu sa opšteprihvaćenim vrijednostima i principima.

Međutim, dogodilo se ono šta jeste i to naprosto moramo priznati i prihvatiti. Na samom kraju rata i kada to nije imalo smisla ili racionalne pobude počinjen je jedan stravičan zločin. Znam, svi kažu kako su se dogodili i Jasenovac i Jadovno, kako je Naser Orić predvodio horde zla i počinio monstruozne zločine. Ipak, fašizoidno je „zločin pravdati drugim zločinom“ i to je civilizacijski nesporno. Pogriješili smo i to moramo jednostavno priznati i suočiti se sa vlastitom pogreškom.

Samo, problem je u okvirima kakvi se nameću našem suočavanju sa prošlošću. Danas je kod Srba nepobitno – priznajemo srebrenički zločin i spremni smo da snosimo odgovornost za isti. Da li je to bio zločin genocidne prirode? To je pitanje kakvo bi u razjašnjavanju prošlosti trebalo da bude nešto sekundarno, nešto do čega tek treba doći postepenim tumačenjem UZROKA. Međutim, „Haško pravosudno pozorište“ slijedi matricu svog izvorišta u vidu nirberškog. Na djelu imamo isti „crni scenarij“!

Umjesto da srebrenički zločin sublimiramo kao POSLJEDICU, a da pokušavamo otkriti IZVORE krvoprolića kakvo nas je zadesilo, mi PONOVO na pijedastal postavljamo posljedice, dok uzroke zaobilazimo. Da to razgraničimo jednom za sva vremena – prvi i esencijalni zločin koji se ovdje dogodio naziva se ZLOČIN PROTIV MIRA. Zalosno, ali istinito: u našim i u međunarodnim krugovima danas se više niti ne raspravlja pitanje ko i kako je počinio ZLOČIN PROTIV MIRA na štetu suverene države SFRJ i njenih građana? Zaboravili smo na ključno pitanje iz kog proizilaze sva ostala, a nastojimo kobajagi objektivno racionalizovati nedavnu prošlost. To je naprosto pogrešan pristup.

Pokušajmo poentirati! Dakle, britansko-američko zalaganje u Savjetu bezbjednosti za donošenje deklaracije o Srebrenici dalo nam je dobro polazište da otvorimo pitanje UZROKA koji su doveli do tog stravičnog zločina. Nesporno je da je srpska strana u ratu činila zločine, nesporno je da je srpski narod trpio zločine drugih, kao što je nesporno da istorije nije zabilježila rat bez zločina. Dalje, nesporno je da je većina južnoslavenskih etničkih grupa dograbila se oružja i svoja etnička prava štitila oružanim putem. Međutim, nesporno je i postojanje jednog globalnog hegemonističkog projekta kakav je planski i ciljno generisao niz oružanih sukoba. Taj monstruozni projekat nesmanjenom žestinom se manifestuje i danas. Desetine država su u ovom trenutku zahvaćene teškim krvoprolićima, a sve u funkciji jednog te istog monstruoznog projekta. Svakodnevno smo svjedoci novih „Srebrenica“ diljem svijeta, a nikako da se zapitamo zašto? Pa zar Srbi danas ubiljaju diljem Ukrajine, Bliskog Istoka ili Sjeverne Afrike?

Od početka prošle godine i prvih naznaka ukrajinske krize ukazujem na ovo čemu danas svjedočimo. Rekao sam da je ukrajinska kriza u funkciji eliminisanja Rusije iz budućih bliskoistočnih sukoba, te da će kao „treća faza“ globalne destabilizacije uslijediti balkanska kriza. Zar sam pogriješio? Generatorima i idejnim projektantima aktuelne svjetske krize srebreničke žrtve su samo SREDSTVO izazivanja novog krvoproloća i ništa drugo.

Cilj Velike Britanije i Sjedinjenih Država jeste destabilizacija Balkana i sve ostalo je podređeno ili u funkciji takvog cilja. Srebrenički zločin je tek puko sredstvo u rukama zlikovaca i to naprosto moramo shvatiti. Cilj hegemona je sprečavanje globalnih projekata tipa „Turskog gasovoda“, „Puta svile“ ili „Kina + 16“, a iste najjednostavnije anuliraju destabilizacijom Balkana (primarno Makedonije i BiH-e, bar za sada). To je toliko prosto da bolno vrišti i traži našu pažnju.

Dakle, poklonimo se srebreničkim žrtvama, poklonimo se svim žrtava ratova iz 90-ih, ali i onima koje će danas poginuti diljem svjetskih bespuća. I shvatimo da žrtve nastaju nakon destabilizacija, sukoba i nakaradnih matrica kolektivnih promišljanja. Zapitajmo se želimo li i sami postati žrtve zločina, ili da to poželimo svojoj djeci? Ukoliko tako nešto ne želimo ni djeci ni sebi, onda se naprosto poklonimo žrtvama, a sve „priče“ preko toga ostavimo za neka bolja vremena. Jasenovački zločin je svojevremeno bio pretvoren u sredstvo produkovanja srebreničkog pogroma, pa zar da nas Srebrenica uvede u neku novu „Srebrenicu“?