SREBRENIČKI NAPAD NA PREMIJERA VUČIĆA PREDSTAVLJA ČIN TERORIZMA

Tekst objavljen na portalu CEOPOM - ISTINA, na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/srebrenichki-napad-na-premijera-vuchi-a-kao-chin-terorizma/


MUP Republike Srpske je incident u Srebrenici prijavio Specijalnom tužilaštvu kao krivično djelo ubistva u pokušaju. Takva nebuloznost jednostavno iritira reakcije poput ovog teksta.

Pravne kvalifikacije poput ove ukazuju da u vrhu policije Srpske ne postoje kriminalisti kakvi su se profesionalno suočavali sa krivičnim djelom ubistva. Nesporno je postojanje životne ugroženosti premijera Aleksandra Vučića tokom napada u Srebrenici, no to možemo tretirati i kao okolnost jednog mnogo težeg krimena - terorizma. Da bi to adekvatno pravno opservirali moramo shvatiti kako ovdje objekat napada nije bio običan građanin, nego premijer nama prijateljske zemlje i politički najmoćnija osoba države Srbije. Kada takvoj osobi ugrožavate život i tijelo onda nasrćete na politički sistem suverene države koju ista predstavlja. Bez obzira sadržavali takvi napadi ubilački karakter ili ne slične krimene moramo percipirati kao napad na instituciju (predsjedika vlade), a u tom slučaju ne možemo govoriti o „ubistvu čovjeka“.

Pri tom moramo uobziriti jednu jednako važnu činjenicu. Na teritoriji Republike Srpske (ili Bosne i Hercegovine) dogodio se napad sa elementima brutalnog životnog ugrožavanja predstavnika dvije nama prijateljske države, Srbije i Slovenije. Prema zvaničnim saopštenjima i predsjednik Borut Pahor je zadobio povredu tokom ovog napada. Time incident dobija širu međunarodnu dimenziju. Kvalifikovati to kao pokušaj ubistva Aleksandra Vučića, a bez sagledavanja šireg konteksta napada, predstavlja „umotvorinu“ nezapamćenu u kriminalističkim doktrinama.

To što su predsjednici Vučić i Pahor preživjeli napad, to što danas šalju umirujuće poruke i nastoje spriječiti eskalaciju sukoba, nije osnova da događaj minimalizujemo i njegove počinioce lakše teretimo. U Srebrenici se dogodio težak zločin, a samo su pukom srećom izbjegnute mnogo teže posljedice. Pa zamislimo samo šta bi se dogodilo da je premijer Vučić smrtno stradao. Mi bi danas imali situaciju neposredne ratne ugroženosti, opšte destabilizacije i haosa. To i jeste bio cilj aktera ovog nesumnivo terorističkog napada.

Polako dolazimo do esencijalnih obilježja zbog kojih ovaj događaj treba okvalifikovati kao čin terorizma. Primarni cilj svakog terorističkog napada je sijanje opšteg straha i terora, odnosno nametanje percepcije da niko nije siguran u okruženju u kakvom se napad dogodio. Zato se kao mete napada i biraju visokopozicionirane štićene ličnosti. Takvim izborom objekta napada odašilja se poruka, odnosno sljedeće važno obilježje terorizma. Muslimanski ekstremisti ovakvim napadom uputili su jasnu poruku da na prostoru Balkana niko nije siguran. To je stravična poruka i traži adekvatnu reakciju institucija i društva (kakvu kvalifikacijama tipa pokušaj ubistva teško da ćemo postići).

Nadalje, važno je istaći kako su ovdje napadnut ustavnopolitički poredak Bosne i Hercegovine. Kao suverena država BiH ima pravo da organizuje različite manifestacije i da poziva goste po svom nahođenju. Napad na takve manifestacije i pozvane goste predstavlja direktan atak na suverenitet i poredak države. Valjda je prethodno jasno naglašeno kako su u konkretnom slučaju napadnuto više država sa ciljem odašiljanja međunarodne poruke.


CILJ: VUČIĆEVO USMRĆIVANJE „KAMENOVANJEM“


Sam način izvršenja terorističkog akta u ovom slučaju jeste krajnje indikativan. Dakle, govorimo u „kamenovanju“ kao obliku smrti još uvijek legitimno primjenjivom u pojedinim muslimanskim društvima sa uspostavljenim šerijatskim pravom. To je oblik usmrćivanja kakav se primjenjuje prema posebno omrznutim žrtava, kakve osim usmrćivanja namjeravamo i teško zlopatiti, ali i poniziti. Takav oblik usmrćivanja primjenjuje se nad bludnicama ili kradljivcima. To je obik usmrćivanja kakav su počinioci terorističkog napada namjeravali primijeniti nad premijerom Vučićem.

No, tu se može uočiti jedna specifična perfidnost ovog zločina. Sam zločin se pokušava predstaviti kao „situaciona reakcija“ razularenih članova porodica žrtava ratnih zločina. Nema tu ničeg slučajnog ili reaktivnog, no jasan perfidan plan iskorištavanja jedne manifestacije za upućivanje terorističke poruke, te proizvođenja terora i opšteg haosa. Sa tim ciljem su vinovnici napada došli na lice mjesta, ciljno podizali tenzije prije same manifestacije i tokom trajanja iste, zatim uklanjali zaštitne ograde, opkoljavali premijera i započeli sa napadom na život i tijelo. Čak i u ovakvom ishodu događaja, u smislu Vučićevog preživljavanja napada, počinioci su uputili jasnu i nedvosmislenu poruku – spremni smo i sposobni za brutalno nasilje!

Da unutar „trusta mozgova“ u vrhu policije Republike Srpske postoji iole stručnosti do sada bi u srebreničkom napadu prepoznali „zvorničku matricu“ terorističkog djelovanja. U više objavljenih tekstova objašnjavao sam specifičnost matrice primijenjene u zvorničkom terorističkom napadu. U tom slučaju nespornim žrtvama (policajcima) nije priznat status „neskrivljene žrtve“ samo zbog toga što ih je neko (iz okruženja napadača) svrstao u kategoriju srebreničkoh zločinaca. Istovremeno, kao izvršilac napada odabran je krajnje specifičan pojedinac – dijete žrtve ratnog zločina. Time ukupno i žrtva i zločinac dobijaju jednan specifičan odnos, mnogo složeniji nego u slučajevima klasičnih terorističkih napada.

I u slučaju napada na premijera Vučića moguće je primijeniti identičan obrazac uskraćivanja statusa „neskrivljene žrtve“, a primarno zbog njegove „radikalske prošlosti“. Istovremeno, napadač je u ovom perfidnom činu za sebe pokušao obezbijediti status „žrtve“ u smislu stvaranja manipulativne matrice prema kojoj su napad počinile porodice srebreničkih žrtava ili naroda koji je pretrpio genocid. Zašto to naši „stručnjaci“ nisu uočili može se smatrati krajnje indikativnim, baš kao što je indikativna i pravna kvalifikacija primijenjena u ovom događaju.

Na kraju treba istaći kako su i teški bezbjednosni propusti direktno uticali na materijalizaciju ovog brutalnog terorističkog čina. No, zbog preobimnosti teksta ta pitanja moraćemo ostaviti za naredne dane i neki novi tekst. Za sada je dovoljno apelovati na MUP RS-e da se institucionalno uozbilji, te da ovom terorističkom napadu dodijeli odgovarajuću pravnu kvalifikaciju, a potom da radnje dokazivanja usmjeri u tom pravcu. To što je premijer Vučić preživio napad i što danas šalje poruke mira i stabilnosti nikako ne smijemo shvatiti kao osnovu da pogodujemo zločincima koji su ga napali.