ŠTRAJK GLAĐU – OSMI DAN!

Dragi prijatelji, zajednički guramo i ovaj osmi dan „posta“. Šta reći?

Neću Vas lagati, prijatelji moji, i govoriti kako mi povremeno ne naviru negativne emocije. Naviru, još kako! Primjera radi posmatram predstavnike boračke populacije. Moj ratni put započet je (formalno) 3. marta 1992. godine i svi koji me poznaju reći će da kukavica nikada nisam bio. Mogu sa ponosom reći da sam bio u malobrojnoj grupi desetkovanog VII Odreda Brigade specijalne policije MUP-a RS-e koja je 16.oktobra 1995. godine u Oštrojluci napala deset puta brojnijeg neprijatelja, te ga na taj način spriječila napad na Prijedor. Iznenadan, munjevit napad rezultirao je takvim razbijanjem protivnika da je paničan bijeg bilo jedino šta im je preostalo. Herojski smo krenuli u dalje osvajanje i zaustavili se tek u Koprivnoj.

Danas granica Republike Srpske stoji baš u toj Koprivnoj koju smo onako malobrojni uspjeli sačuvati cijelih pet dana. Herojstvom se treba ponositi, a mogu slobodno reći da današnji prostor CJB Prijedor pripada Republici Srpskoj upravo zbog tadašnjih trenutaka i herojstva mojih drugova i mene (inače, tada je granica utvrđivana kod Piskavice, ispred Banjaluke).

I šta dočekam? Dočekam da mi za načelnika dovedu kukavicu koja je u ratu kao komandir jedinicu policije dovela u zonu borbenih dejstava, te pri prvom napadu službenim vozilom pobjegla – čak do Beograda! Takvi danas „brane“ Republiku Srpsku! I to je predstavnicima boračke organizacije „prihvatljivo“ (kako su mu se ulizivali, rekao bih „superprihvatljivo“).

Zapamtite, dragi prijatelji, nema heroja ako u njemu nema čovjeka, a nema čovjeka ako u njemu nema dostojanstva! Nemam nekakvih posebnih emocija prema kojekakvim organizacijama od vitalnog interesa, nego pokušavam govoriti kroz plastične primjere.

Sljedeći takav primjer je meni donedavno nepoznat MUŠKARAC (da bi nekog nazvali muškarcem treba prvo da pokaže muškost). Moj novi prijatelj je Nikola Morača, novinar Blica. I pored stroge medijske zabrane da se piše o meni, pa čak i pored „ponovljenog upozorenja“, ipak – tom čovjeku hrabrost je vrlina i teško da će ga uspjeti zastrašiti. Samo, njegov primjer otvara pitanje: ima li u ovoj zemlji novinara uopšte?

Ni sam nisam siguran kako da racionalizujem ovu situaciju. Neki tamo Gojko Vasić „ da mig“ kako o meni ne treba pisati ili govoriti, i opšti muk! Zamislite, inspektor kriminalističke policije osam dana štrajkuje glađu kako bi ukazao na kriminalizaciju u strukturama policije i to za naše medije nije vijest. U kakvom to sistemu ili društvu živimo?

Na kraju, dragi prijatelji, moram se osvrnuti i na Vas konkretno. Mnogi mi prilaze i govore kako redovno prate naš zajednički Blog. Vidim to i po pokazateljima posjećenosti. Vaša reakcija je ono jedino što u svemu ovome vrijedi. Svaka riječ podrške, svaki stisak ruke i svaki ulazak na Blog radi informisanosti daju mi novu snagu, energiju za novi dan!

Dragi prijatelji, reći ću Vam nešto iskreno – mislim da sam ovu bitku dobio. To slobodno mogu reći po Vašim reakcijama. Pri tom mislim na svakog svog poznanika, na svakog građanina Srpske i okruženja, na svakog radnog kolegu, koji su ovih dana na različite načine dali mi podršku. Taj broj čestitih ljudi je zaista respektabilan i jedino mogu biti zahvalan Bogu što ljudi prepoznaju to što radim i kažu da sve ovo ima smisla.

Ovu bitku sam, dakle, dobio, i sad je samo pitanje dana kada ću poslušati Vaše savjete da prekinem sa ovim šta činim, upravo kako mi i sugerišete - zarad svoje djece i svoje porodice. Znam da je SVIH NEKOLIKO STOTINA APELA koje ste mi uputili bilo iskreno i dobronamjerno, i poslušaću Vas. Još uvijek se osjećam dobro (to i ljekari potvrđuju) tako da imam snage za još koji dan. Porodica takođe ovo podnosi dobro (pripremali smo se) tako da nema razloga za brigu. Šta dobijam daljom borbom u već dobijenoj bici? Ako ništa dugo, ono da pokažem kako to MUŠKARCI rade. Jeste egoizam, ali ja sam samo čovjek!