SKANDALOZNO PONAŠANJE POLICIJE REPUBLIKE SRPSKE POVODOM TERORISTIČKOG NAPADA NA ALEKSANDRA VUČIĆA

Tekst objavljen na portalu CEOPOM-ISTINA na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/bezbednosni-propusti-i-teroristichki-napad-na-vuchi-a/

Ovim tekstom proanaliziraćemo različite aspekte bukvalno skandalozlog ponašanja MUP-a Republike Srpske prije i nakon počinjenja terorističkog napada na premijera Aleksandra Vučića u Potočarima. U drugom dijelu teksta obrazložićemo krajnje nakaradno ponašanje naše policije u odnosu na evidentnu eskalaciju islamskog terorizma na ovom području.

U tekstu „Srebrenički napad na premijera Aleksandra Vučića predstavlja čin terorizma“ objasnio sam na čemu temeljim stav kako je predmetni događaj pogrešno kvalifikovati kao ubistvo u pokušaju. U pitanju je perfidno osmišljen i izveden terorističi napad u geopolitičkim okolnostima kakve sam objasnio u tekstu „Srebrenica od posljedice do sredstva“ (vidi vezane tekstove). Zbog obima teksta neću se zadržavati na različitim pitanjima etioloških aspekata napada pojašnjenim u ranijim tekstovima.

Samo dan prije terorističkog napada na premijera Aleksandra Vučića ministar policije Dragan Lukač obavijestio je javnost kako su preduzete sve neophodne mjere da skup prođe u najboljem redu, te kako isključuje mogućnost incidenata. Pri tom se pohvalio kako MUP Srpske u obezbjeđenju skupa učestvuje kao subjekt međupolicijskog tima na nivou države, ali i kroz štab formiran u okviru ministarstva kojim rukovodi. Koliko je njegova procjena pokazala se kvalitetnom i profesionalno utemeljenom najbolje pokazuje činjenica da su jedan premijer i jedan predsjednik države (Pahor) bili podvrgnuti „kamenovanju“ kao najtežem obliku smrtne kazne po šerijatskom pravu.

Loša bezbjednosna procjena je produkovala time da je više radikalno-muslimanskih ekstremističkih grupa iz Sandžaka, Sarajeva i drugih krajeva došlo na memorijalni skup i bez poteškoća realizovalo svoj naum. Svi ti ekstremisti prevozili su se teritorijom Republike Srpske i pored naše policije. Takve ekstremističke i vandalske grupe zaustavljaju se daleko od odredišta i pod policijskom pratnjom vraćaju u svoja prebivališta. To su esencijalne radnje predupređivanja ili preveniranja nasilja za kakve izgleda da u MUP-u RS-e još uvijek nisu čuli.

Kad već predmetne nasilničke grupe nisu blagovremeno eliminisane, dolazimo do pitanja: kako im je omogućen ulazak u prostor održavanja skupa? MUP RS-e je činio „spoljni prsten“ obezbjeđenja i direktno je odgovoran za nedvosmislen propust u vidu omogućavanja ekstremistima njihovog nauma unutar memorijalnog centra.

No, time se ne završava niz propusta koji su direktno doveli do životnog ugrožavanja štićenih ličnosti. Prema izjavama samog premijera Vučića vidljivo je kako su se huligani i ekstremisti pozicionirali pored hale u kojoj su delegacije boravile na početku skupa. Odmah po Vučićevom izlasku započinje manifestovanje nasilja prema njemu, od uvreda do direktnih prijetnji ubistvom. Ozbiljnim propustom može se smatrati to što je ekstremistima dozvoljen pristup toj lokaciji, a to što im je omogućeno vršenje nasilja nad štićenim ličnostima je krajnje nezamislivo. U tim trenucima interventne snage morale su reagovati i nasilnike udaljiti. No, pitanje je da li su interventne snage bile i predviđene od strane silnih „štabova“ obezbjeđenja?

U daljem dolazimo do narednih grubih propusta obezbjeđenja. Nasilne grupe se slobodno kreću prostorom održavanja skupa i nastavljaju sa vršenjem nasilja prema premijeru Vučiću. Sve to preko 2 100 policajaca angažovanih na obezbjeđenju skupa nijemo posmatra i bez ikakve namjere da spriječi ono šta je uslijedilo.

Sam premijer Vučić je možda najbolji svjedok nemilih događaja. Nebrojeno puta je izjavio kako je nakon polaganja cvijeća usmjeren kroz nasilnu masu. Aleksandar Vučić tvrdi kako je lično primijetio da su zaštitne ograde bile uklonjene i kako su nasilnici pripremili napad. Sa druge strane, ministar Lukač kao svoju veliku „umotvorinu“ ističe da je u okupljenu masu ubacio specijalce u civilnoj odjeći. Sad, zanimljivo je kako „specijalci“ nisu uočili uklonjene ograde i pripremanje napada, a kakvo je uočio premijer – inače laik za bezbjednost. Lukačevi „specijalci“ su ležerno posmatrali kako premijera i druge delegacije uvode među nasilnike spremne na usmrćivanje. Skandalozno!

No, ovaj trenutak nameće potrebu isticanja jednog od najvažnijih propusta učinjenog prilikom planiranja obezbjeđenja. Skraćivanje dionice kretanja štićenih ličnosti i što manji doticaj sa okupljenom masom su esencijalni postulati bezbjednosti kakvi ovdje nisu primijenjeni. Pri tom, „stručnjak“ koji je osmislio da se štićene ličnosti kreću trasom na jednoj strani obezbijeđenom zaštitnom (pokretnom) ogradom, a na drugoj strani obilježavajućom trakom, očigledno nema ni dana policijskog obrazovanja. Kada štitite delegacije nivoa predsjednika država, premijera, monarha i ino, onda je obavezno postavljanje kordona uniformisane policije sa obe strane štićene trase. Uz to je obavezno razmještanje značajnog broja operativaca u civilnoj odjeći unutar prvih redova okupljenih građana.

Tu treba naglasiti kako se uniformisana policija i operativci tako raspoređuju radi predupređivanja napada od strane pojedinca ili manje grupe. Omogućiti nasilnoj masi (većem broju lica) da priđu štićenim ličnostima je nezamislivo. Takvi se eliminišu mnogo prije dolaska štićenih ličnosti. Naši „vrli specijalci“ omogućili su nasilnoj masi i pozicioniranje i uklanjanje ograda i sam napad!

Nadalje, sam napad na premijera otkriva sljedeći težak propust učinjen prilikom planiranja obezbjeđenja. Vidljivo je da su „stručnjaci“ odredili trasu izvlačenja štićenih ličnosti u slučaju napada, kao i vozila za dalju evakuaciju. Pri tom su trasu izvlačenja „zaštitili“ samo obilježavajućom trakom, a vozila sa dva uniformisana policajca. Profesionalno gledano to je naprosto zabrinjavajuće.

Na lokalitetu gdje su se nalazila vozila za evakuaciju trebalo je postaviti dva-tri tima Jedinice za podršku pod punom opremom i sa obaveznim štitovima. Njihovo pozicioniranje na tako uzvišenom i lako uočivom lokalitetu ima svoju preventivnu ulogu – odvraćanja potencijalnih nasilnika. Međutim, mnogo važnija je njihova reaktivna uloga. Zadatak takvog tima jeste munjevit ulazak u masu, te korištenjem štitova i drugih sredstava prinude, stvaranje koridora za izvlačenje štićenih ličnosti.

Takvo pozicioniranje snaga i njihovo djelovanje omogućilo bi koliko-toliko bezbjedno izvlačenje predsjednika Vučića i Pahora, a nikako onakve panične reakcije kakve su uslijedile. To što ističe premijer Vučić da su njega i njegovo obezbjeđenje bukvalno dijelile sekunde od   presijecanja odstupnice i brutalnog umlaćivanja od strane razuzdane mase notorna je činjenica!

NAPAD NA VUČIĆA SLIJEDI JEDINSTVENU MATRICU TERORISTIČKOG DJELOVANJA

Ono šta „stručnjaci“ u vrhu naše policije nikako da shvate jeste da sporni srebrenički napad predstavlja treći u nizu terorističkih napada izvedenih na području Republike Srpske po jedinstvenoj matrici. Islamski teroristi uvijek (u pravilu) prvo napadaju sopstvenu populaciju sa ciljem homogenizovanja oko njihovih ciljeva i nametanja šerijatskih pravila. Takav napad prošle godine izveden je u Trnopolju kod Prijedora, kom prilikom su usmrćena dvojica Bošnjaka. Ubijeni su se otvoreno suprostavljali snažnoj prijedorskoj vehabijskoj zajednici, čak do nivoa direktnog sukobljavanja. Tek nakon ubistva otkriveno je da su borci Islamske države boravili u tom mjestu i da je sukob jednog od nastradalih bio upravo sa njima.

Ubistvom ova dva građanina Republike Srpske i protivnika vehabizma lokalnom stanovništvu je odaslana jasna poruka kako prolaze oni koji se suprostavljaju šerijatu. Međutim, MUP RS-e niti jednom službenom radnjom nije se bavio ovim događajem kao potencijalnim činom terorizma, nego je jedno lice osumnjičio za krivično djelo teško ubistvo. No, koliko je kvalitetno provedena istraga u tom krivičnom predmetu ponajbolje govori činjenica da je i taj jedan osumnjičeni pušten iz pritvora. Norveški državljanin se danas slobodno (kao heroj) šeta prijedorskim ulicama i ništa ga ne sprečava da ode u Siriju, kako je to i namjeravao prije zločina.

Treba istaći kako je ovaj prijedorski zločin otkrio još jednu skandaloznu dimenziju rada policije na suzbijanju islamskog ekstremizma. Osumnjičeni, inače registrovani pripadnik vehabijskog pokreta i saradnik Islamske države, pored vojnog naoružanja posjedovao je i pištolj za koji mu je MUP RS-e odobrilo nabavljanje i držanje. Trebalo bi da se tu zapitamo: kakav to nadzor nad ekstremnim vehabitima vrši policija kad im dozvoljava legalno naoružavanje? No, to nas dovodi do sljedećeg problema: i Nerdin Ibrić, počinilac terorističkog napada na zvorničku policiju, sam čin napada počinio je lovačkim puškama (dvije) za koje je posjedovao oružne listove izdate od strane naše policije.

Tu dolazimo do pitanja kakvo sam MUP-u javno više puta postavljao: da li je istinit podatak da je Bošnjacima do sada izdato 40 000 odobrenja za nabavljanje lovačkih pušaka, od čega 15 000 sa optičkim nišanima? Nisam dobio ni odgovor na pitanje: koliko još građana Republike Srpske (a sad i stranih visokih funkcionera) treba da smrtno nastrada, prije nego naša policija započne sa suprostavljanjem islamskom ekstremizmu.

Nadalje, pominjanjem Nerdina Ibrića došli smo do „druge faze“ ekstremističko-terorističkog djelovanja muslimana na području Republike Srpske. Prema utvrđenoj matrici, nakon napada na sopstvenu populaciju radi homogenizacije i uvođenja šerijata, uslijedio je napad na organe bezbjednosti. U vezanim tekstovima možete vidjeti kako sam napad na premijera Vučića i zvornički teroristički napad podveo pod identičnu matricu djelovanja. Ovdje ću samo napomenuti kako je u Zvorniku upućena jasna teroristička poruka da u širem okruženju više niko nije siguran. Napadima na službe bezbjednosti teroristi uvijek upućuju poruku građanima da nisu sigurni (kad se policajci ne mogu zaštititi, a kako da to uspiju obični građani).

Po već ustaljenoj matrici, a kao najviši čin zastrašivanja, uslijedio je napad na visoke zvaničnike zemalja okruženja. Ovim napadom upućena je jasna poruka da više niko nije siguran na ukupnom prostoru Balkana. Koliko je brutalna poruka upućena možda najbolje govori način izvršenja terorističkog čina. Napadači su jasno demonstrirali moć da nad svojom žrtvom primijene najstrožu kaznu šerijatskog prava – kamenovanje! U onakvom haosu i uz krajnje skaradne propuste obezbjeđenja premijer Vučić je vrlo lako mogao biti ubijen. Samo, pitanje je da li bi time bila odaslana željena poruka? Ovako je građanima poručeno da Islamska država i islamski ekstremisti mogu kamenovati jednog premijera, pa neka građani porazmisle šta tek čeka njih nezaštićene.

Na kraju moramo postaviti i neka krajnje zabrinjavajuća pitanja. Zapitajmo se zbog čega se MUP RS-e ponaša kao „slon u staklenoj bašti“ u odnosu na očiglednu eskalaciju terorizma i islamskog ekstremizma? Bojim se da neznanje i nestručnost nisu dovoljna objašnjenja krajnje skaradnih i kontraproduktivnih ponašanja. Danima tražim odgovor na pitanje: da li možemo govoriti o „slučajnim“ propustima i neznanju, ili o namjernim i ciljnim aktivnostima u pravcu opšte destabilizacije? Pitam se da li je premijer Vučić, baš kao i pokojni premijer Zoran Đinđić, bukvalno doveden pred dželate i „prepušten sudbini“? Brojni signali su prosto vrištali ukazujući na ugroženost premijera Đinđića, ali se na njih nije reagovalo i znamo kako se sve to okončalo. Nakon takvog iskustva, a zar baš moramo vjerovati da ista „sudbina“ nije namijenjena premijeru Vučiću?

Jedno je nesporno: premijeri Đinđić i Vučić predstavljaju svije sui generis pojave balkanske i svjetske političke scene, kakve su težile kao opštem boljitku i stabilizaciji Balkana i Evrope. Na drugoj strani imamo činioce kakvi kontinuirano djeluju na destabilizaciji, te iskazuju jasnu spremnost na brutalno nasilje prema onima koji ometaju njihove monstruozne planove. To što je premijer Vučić preživio teroristički napad i danas nastoji stabilizovati prilike na širem balkanskom području jeste povoljna okolnost. No, zapitajmo se kakva bi današnja situacija bila u slučaju njegovog stradanja? Nedvosmisleno bi danas imali situaciju neposredne ratne ugroženosti, opšte destabilizacije i haosa. Nečiji propusti (ili namjerna činjenja) zamalo da dovedu do takvog ishoda i to je pitanje kakvim bi se trebalo ozbiljno pozabaviti.