субота, 28. октобар 2017.

Ovo jest logor!


Septembra prošle godine ministar Lukač je saopštenjem ustvrdio da sam prilikom protesta nosio natspis „Ovo je logor“. Nisam nosio takav natpis i nije mi bilo jasno zašto je takva laž plasirana javnosti. Sa današnje distance i potonjih događaja shvatam da je to bila najava kako će moja šestočlana porodica biti zatočena u logoru nacističkog tipa. Najava koja se obistinila!


Piše: Borislav Radovanović

Famoznog 29. septembra 2016. godine organizovao sam protestni performans ispred zgrade PU Prijedor. Na oči sam stavio crni povez, usta prelijepio samoljepivom trakom, u uši gurnuo vatu, ruke vezao bodljikavom žicom, te na prsa stavio metu. Na taj način sam građanima i društvu odaslao poruku kakve radne uslove mi je nametnuo moj poslodavac – MUP RS.

I zamislite niko u zgradi ispred koje sam protestvovao, ama niti jedan od ko zna koliko mojih pretpostavljenih, nije našao za shodno da upita zašto to činim. Zato su mojoj kući poslali patrolu policije da maltretira moju porodicu, moju dječicu.

Kad sam zatražio odgovore zbog čega mi maltretiraju porodicu doživio sam fizički napad od strane jednog „uniformisanog kriminalca“ koji me je skoro ugušio. Jedino šta mi se tad učinilo logičnim bilo je da telefonom pozovem dežurnog tužioca i prijavim ono čemu smo porodica i ja izloženi.

No, taj moj potez produkovao je da moji nadređeni izmisle nepostojeće prijetnje i mene optuže za „ugrožavanje sigurnosti“ načelnika PU Dalibora Ivanića. Zvuči smiješno da nenaoružana osoba uđe u objekat policije i ugrozi naoružanog načelnika, njegovog još naoružanijeg „pratioca“ i još najmanje 7-8 naoružanih policajaca prisutnih na licu mjesta. No, pokazalo se da kod našeg pravosuđa i takve notorne nebuloze prolaze, i danas čekam suđenje.

Samo, to što čekam suđenje znači da ne mogu napustiti Republiku Srpsku, da ne mogu tražiti posla, da moram trpiti svojevrsno zatočeništvo. Šta je najgore i moja porodica sve to mora trpiti zajedno sa mnom.

Znači, ministar Lukač i Dalibor Ivanić nisu slučajno izmislili i javnosti plasirali da sam nosio natpis „Ovo je logor“. To je bila njihova poruka kakvu sudbinu su namijenili mojoj porodici i meni, a sve sa ciljem da preko našeg primjera disciplinuju druge građane koji se odbijaju povinovati režimu Milorada Dodika.

Tim krivičnim progonom oko nas su postavili nevidljivu, ali objektivno postojeću, ogradu koja ima za cilj sprečavanje našeg napuštanja logora. Na to nadograđuju nemogućnost zaposlenja, pa uskraćivanje elementarnih prava i ljudskih sloboda i ino.

Kad su nas već zatočili u pomenuti koncentracioni logor kreće sijaset postupaka kakvima su zlikovci pokušali opravdati svoje odluke. Za godinu i nešto u četiri disciplinska postupka nisu se makli od početka. U stvari svojim neznanjem situaciju su vratili na „prapočetak“ – nezakonito pokretanje postupka.

Elem, to zlikovce ni najmanje ne ometa pa me podvrgavaju kojekakvim „mediciskim tretmanima“ kakvi nisu daleko od onoga šta je činio „doktor“ Mengele. Svim tim silnim postupcima ispituju granice ljudske fizičke i mentalne izdržljivosti, uz napomenu da su se sličnim „ispitivanjima“ i nacisti bavili.

No, postupci koje mi „poslodavac“ nameće takve su prirode da ja više doista nemam predstavu kako ih realizovati. Konkretno, ministar Lukač mi je nezakonitom suspenzijom uskratio primanja! Svakog mjeseca moram u banku odnijeti 40-ak maraka da namirim rate kredita. I sad slijedi sasvim logično pitanje: kojim to sredstvima da ispunim sve te silne zahtjeve?

Moja porodica još uvijek ne gladuje samo zbog pomoći rodbine i prijatelja, te tova svinja, pilića, držanja koka nosilja i dvije bašte. I nacisti su praktikovali da logoraši proizvode hranu za sebe i svoje tamničare!

Ipak, suština je u tome da nemam čime ispuniti sve češće i sve teže zahtjeve mog poslodavca, a svako neispunjavanje povlači otkaz. Lukaču, Ivaniću i sličnima i jeste cilj da donesu rješenje o otkazu i tu nema nikakve dileme, a silni postupci su samo u funkciji takvoga cilja.

Da su postupci kakvima me izlažu samo u domenu radnih prava bilo bi dobro. Primjera radi danas mi je uručeno rješenje o oduzimanju vozačke dozvole. Doista bih volio da mi neko ukaže na sličan primjer.

Konkretno, Dalibor Ivanić donosi rješenje kojim me u 15-odnevnom roku upućuje na vanredni pregled vozačke sposobnosti u prijedorski Centar za medicinu rada. Potom naziva taj isti Centar i traži da ne obave pregled jer me je uputio na vanredno ispitivanje zdravstvene sposobnosti u Zavod za medicinu rada i sporta u Banjaluci.

Znači, imam dokaze da sam pozajmljenih 40 maraka uplatio na ime pregleda, te da je pregled započet. Elem, iz razloga kakve još uvijek istražujem ljekari odlučuju prekinuti i odložiti predled. Nakon nekoliko dana pozivaju me u Centar, vraćaju mi novac i saopštavaju da će pitanje moje vozačke sposobnosti biti riješeno od strane Zavoda u Banjaluci (kako im je to Ivanić saopštio).

Na to obraćam se načelniku Ivaniću sa zahtjevom za obavještenjem o statusu predmeta i ukazujem da Centar u Prijedoru odbija izvršiti pregled u skladu sa rješenjem koje je on donio, i čak mi dostavljam odluku Zavoda iz Banjaluke iz koje se vidi da se pitanjem moje vozačke sposobnosti nisu ni bavili. Normalno je da se tim pitanjem nisu bavili jer načelnik Ivanić to svojim zahtjevom nije ni tražio. I kako reaguje Ivanić?

Dostavljeno mi je rješenje o oduzimanju vozačke dozvole zato što u 15-odnevnom roku nisam dostavio uvjerenje o vozačkoj sposobnosti. Zamislite, uskratio mi je mogućnost pregleda, šta u daljem podrazumijeva nemogućnost dobijanja uvjerenja, a onda mi oduzima dozvolu zato što nisam „ispunio“ ono šta mi je onemogućio.

Eto, to je tek jedan primjer onoga šta porodica i ja trpimo samo zato što sam nekada bio vrhunski policijski profesionalac i suprotstavio se krimializaciji u strukturama policije i institucija uopšte.

I kako sad naći izlaz iz ovakve nametnute situacije? Kako vidim najbolje je materijalizovati ono šta mi je MUP nametnuo – logorovanje!

Konkretno , u drugoj polovini novemmbra dolazim u park Mladen Stojanović u Banjaluci, donosim kolut bodljikave žice i sam sebe ograđujem u svojevrstan logor. Cilj je vidljivom slikom pokazati ono čemu smo porodica i ja izloženi.

Ovim putem pozivam i druge osobe slične „sudbine“ da ponesu komad bodljikave žice i pridruže mi se u protestu. Ukoliko nas se okupi dovoljno možemo računati sa medijskom podrškom, a potom i sa reakcijama različitih subjekata. Pritom, ponajviše se treba uzdati u reakcije međunarodnog karaktera.

Zato, prije započinjanja „samozatočeništva“ namjeravam obavijestiti niz nacionalnih i međunarodnih subjekata i  zatražiti njihovu zaštitu od „zločina protiv čovječnosti“ kakav režim Milorada Dodika nedvosmisleno provodi nad političkim neistomišljenicima.

Zamislite, u državi koja ima međunarodnog predstavnika UN-a, Valentina Incka, te koja se i dalje nalazi pod NATO protektoratom, odvija se „zločin protiv čovječnosti“ nacističkog tipa i sa nesagledivim posljedicama. Ideja je da ostatku svijeta iz Banjaluke odašaljemo „poruku“ zakvom zločinu smo izloženi, a međunarodni predstavnici u ovoj zemlji neka i dalje budu saučesnici u ovom zločinu.

Za kraj ističem kako svi zainteresovani za ovakav oblik borbe za teško narušena prava mogu me kontaktirati preko mojih već poznatih sajtova na društenim mrežama. Svi znaju da prihvatam komunikaciju sa osobama koje mi se obraćaju, a u ovom slučaju biću posebno dostupan.