Ponovo pitam: Šta radi Bilal Bosnić?

Nakon informacije da je Bilal Bosnić u zeničkom zatvoru zavrbovao 30-ak novih sljedbenika moram institucijama BiH ponoviti pitanja od prije godinu i po, kada sam ukazivao na ovaj problem.

Piše Borislav Radovanović

Na prve informacije kako se džihadisti iz Sirije i Iraka vraćaju u Bosnu i Hercegovinu, konkretno 31. marta prošle godine, objavio sam tekst naslova „ Ratnici džihada i bosanski Gvanatanamo“ (vidi: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2016/03/ratnici-dzihada-tuzioci-hedonisti-i.html ). Još tad sam ukazao kako će zenički zatvor postati „kriminogeno žarište“ vrbovanja novih islamista, gdje prenosim citat tog teksta:

„Zapitajmo se i gdje će presuđena lica izdržavati kaznu? Gro njih biće upućen u zenički zatvor, tako da ovaj zatvor možemo slobodno okvalifikovati kao 'kriminogeno žarište' unutar kod će biti regrutovani novi džihadisti."

Ukazao sam na primjeru Sjedinjenih Država kako se izbjegava širenje uticaja džihadista na zatvorsku populaciju, ali i apostrofirao „dvostruke aršine“ kakvi se primnjenuju po tom pitanju ovde i tamo:

"Sjedinjene Države preko pola vijeka tavore sa problemom  širenja ekstremnog islamizma unutar zatvoreničke populacije. Jedan od razloga izgradnje specijalnih zatvora tipa Gvantanama jeste izbjegavanja opasnog uticaja ekstremista na kriminalne strukture i širenje islamističkog jezgra.

No, i ovde se ispoljava nama tako poznata američka politika dvostrukih standarda. Znamo kakav su tretman islamistički borci imali u Gvantanamu, a vidimo kako se kod nas insistira na njihovim pravima, odnosno na zahtjevima da se istim licima ovde omogući 'slobodno djelovanje'.“

Inače, ovaj tekst pisan je kao reakcija na hvalisanja ministra bezbjednosti Dragana Mektića o procesuiranju povratnika iz Sirije i Iraka, gdje je dovoljno ponoviti tada napisano:

“Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić nedavno se pohvalio kako je podignuto 18 optužnica protiv džihadista-povratnika, te da je sve više njihovih saboraca zainteresovano da se vrate i budu sporazumno osuđeni. Naveo da se trenutno pregovara sa oko 130 državljana BiH koji još uvijek ratuju u Siriji. Ministar izgleda cijeni da će masovan povratak ovih monstruma doprinijeti ‘sigurnosti’ zemlje! ?

Moram podsjetiti i na podatak sa kraja prošle godine prema kom se u BiH vratilo preko 50 boraca Islamske države, te da je tek njih 20-ak  procesuirano. Indikativno je da broj procesuiranih konstantno ne doseže ni polovinu broja povratnika, zbog čega se moramo zapitati: šta rade nadležne institucije? I šta rade ekstremisti tokom ‘uživanja’ slobode?”

Sa današnje pozicije treba upitati koliko je džihadista vratilo se u zemlju? Zna li iko taj podatak? Ili, koliko je istih procesuirano, a koliko je izbjeglo krivični progon? Doista je neshvatljivo da ama baš nikog ne zanimaju ti podatci.

U istom tekstu postavio sam pitanje i kakve to aršine primjenjuju Sud i Tužilaštvo BiH prilikom “sankcionisanja”, gdje je opetovano dovoljno citirati tadašnje navode:

“Elem, ono šta nas treba posebno zabrinuti jeste način ‘sankcionisanja’ džihadista-povratnika. Iz krivičnih predmeta protiv Fatiha Hasanovića i Enesa Mašića vidimo da je Tužilaštvo BiH pristalo na sporazum o krivici i kaznu zatvora u trajanu od JEDNE GODINE!

Zamislite, njih dvojica priključili su se oružanim formacijama Islamske države još 2013. godine i to u sastavu desetočlane grupe (prema optužnici). Krivični zakon BiH za takve krimene zaprijetio je kaznom zatvora u trajanju od najmanje TRI GODINE.

Pitanje je: kakve su „olakšavajuće okolnosti“ tužioci našli da idu sa kaznom čak tri puta manjom od minimalne zaprijećene? Hoće li to biti 'pravni standard' u odnosu na sve ostale ‘pse rata’ i teroriste? Da li se pogodovanje ‘tužilačkom hedonizmu’ (neradu!) od strane osumnjičenih može podvesti pod olakšavajuće okolnosti?”

Kasnije se pokazalo da su ovu matricu "sankcionisanja" primjenjivali na sve okrivljene za ovakve zločine. Svi su išli na nagodbu sa tužilaštvom i dobijali godinu zatvora, a Sud Bih je to revnosno prihvatao.

I kako sam to još tada ukazao: značajan dio presuđenih je već na slobodi. Najveći dio boraca povratnika nikada nije ni procesuiran. Gdje su danas? Šta rade? Zanima li to ikog?

Znači, ostaje nam da ovu situaciju racionalizujemo. Ukoliko je Bilal Bosnić, a gdje su tek drugi osuđenici, uspio za nekih godinu i nešto zavrbovati 30-ak zatvorenika (veličina jednog voda), koliko će ih obrlatiti do kraja kazne? Slobodno možemo govoriti o redu veličine jedne brigade.

Je li to pokazatelj „borbe“ institucija protiv džihadista?