Lukač u kandžama Izetbegovićevog zloglasnog AID-a?!

Ministar Dragan Lukač nikad nije odgovorio na javno postaljeno pitanje: da li je početkom rata dezertirao iz 5. korpusa ABiH? Slijedi pitanje: da li njegove „ratne tajne“ danas obilato koristi muslimanska paraobavještajna služba AID? Ili, da li je MUP RS pretvoren u finansijera AID-a? Pa, kakve mračne tajne kriju revizorski izvještaji i smjena Duška Šnjegote...???

Piše: Borislav Radovanović

Agenciju za istrage i dokumentovanje (AID) tokom rata osnovao je lično Alija Izetbegović. Cilj mu je bio održavanje kontrole nad zločinačkim „Ševama“ ili jedinicama pod komandom poznatih kriminalaca pout Ćele Delalića, Cace Mušanovića, Nasera Orića... U daljem, trebalo je kontrolisati dovođenje i ratno aktiviranje mudžahedina, kupovinu oružja, silne donacije, ratnoprofiterski kriminal...

Na direktan zahtjev Sjedinjenih Država, a zbog sprege sa globalnim terorizmom, Izetbegović je poratno formalno raspustio ovu paraobavještajnu službu, no u biti sve to djeluje i danas. Čak u zabrinjavajućim formama, obimu i strukturi.

Svaka obavještajna služba, pa tako i „maskirana AID-ovska“, služi se ucjenama pojedinaca zarad ostvarivanja svojih ciljeva. I to je ono šta objedinjava podnaslovna pitanja. Konkretno, da li strukture AID-a ucjenjuju ministra Lukača preko mračnih tajni njegove ratne biografije?

Kako bi došli do odgovora na sporno pitanje najbolje je primijeniti poznatu FBI parolu: „Slijedi trag novca“. Tu se otvara sumnja da je Lukač zarad skrivanja ratne prošlosti strukturama AID-a iz budžeta Srpske već usmjerio preko 10 miliona KM, a u perspektivi nastoji dodati još nekih 70 miliona maraka naših građana.

Prvi „trag novca“ upućuje nas na kontraverznu firmu „KM trade“ iz Visokog, koja je već uspostavila monopol na snabdjevanje policijskih i vojnih struktura BiH, računajući i Republiku Srpsku. Obzirom da je ovo preduzeće proširilo kapacitete i na goraždansku „Pobjedu“, možemo slobodno ocijeniti kako su muslinaski ratni krijumčari oružjem postali referentan poslovni subjekt sa ogromnim kapitalom i prihodom.

Javnosti je poznato kako je Privredna komora RS od ministra Lukača tražila poništavanje tendera kojim je nedvosmisleno pogodovao da „KM trade“ dobije ugovor (vidi foto) za nove uniforme vrijedan 7,3 miliona maraka. Kako navodi portal Kapital.ba policijska košulja će po ovom ugovoru koštati 96 maraka. To je valjda zbog toga što će uniforme šiti „svjetski poznati brendovi“ iz Albanije.

Da bi shvatili sa kim imamo posla najbolje se pozabaviti vlasnicima ovog preduzeća. Jedan od vlasnika je Nihad Mašić, poznat po odličnim vezama unutar bezbjednosnih struktura (na osnovu čega i dobija povlaštene ugovore), pa sve do oba Dragana Lukača.

No, drugi vlasnik je javnosti mnogo poznatiji advokat Kadrija Kolić. Ovaj advokat je redovan branilac optuženih muslimanskih zločinaca, pa pripadnika „El Mudžahida“ povodom postupaka protjerivanja iz BiH i ino. 

Ministar Lukač je dao brojne izjave o tome kad je Sejfudin Tokić u Banjaluci mahao ratnom zastavom ABiH, pa je prosto začuđujuće da mu nije poznato ko je bio Tokićev advokat. U pitanju je Lukačov današnji „poslovni saradnik“ Kadrija Kolić! 

Mašić i Kolić odavno pripadaju strukturama bliskim Izetbegovićima i AID-u i upravo na tome grade bogatstvo, a u daljem debelo su povezani sa radikalno-islamističkim djelovanjem. Valja podsjetiti da je Bakir Izetbegović tokom rata bio "siva eminencija" svih tih paraobavještajno-kriminalnih struktura, gdje mu je najbliži saradnik bio prvi direktor AID-a Bakir Alispahić.

Bakir Izetbegović i danas svoje AID-ovce razmješta na važne pozicije. Svi znaju da je današnji direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH (OBA) Osman Mehmedagić Osmica bio agent AID-a i lični pratilac Alije Izetbegovića. No, manje je poznato da je sporni parlamentarac Šefik Džaferović februara 1996. godine bio imenovan na mjesto sekretara AID-a (istina, kratko se zadržao).

Elem, bilo bi dobro da se Lukačova sprega sa AID-ovskim strukturama „KM trade“ zasniva samo na nabavljanju uniformi. Prošlogodišnje nabavljanje brazilskih pušaka „taurus“ za potrebe specijalne policije je tek posao koji nadležni organi trebaju istražiti („drugi trag“).

Kakve puške je Lukač nabavio možda najbolje svjedoče sve češći tekstovi da je više desetina pušaka vraćeno zbog neispravnosti. Razumljivo je da AID teži specijalnu policiju Republike Srpske opremiti lošim oružjem i to još naplatiti po dvostruko višoj cijeni od nabavne.

No, „cijene“ nas dovode do ključnih pitanja i problema. Pregledom plana nabavki za 2016. godinu, kao i realizovanih ugovora, nije moguće naći podatke o ovom poslu, a po nekim medijskim kalkulacijama vrijednom čak šest miliona maraka. Doista, zašto Lukač krije ovaj posao sa kontraverznim „KM trade“?

Ovim dolazimo do sasvim racionalnog pitanja: šta je povodom ovog posla otkrila Glavna služba javne revizije prilikom kontrole poslovanja za 2016. godinu? To što sporna dokumentacija nije dostupna javnosti ne znači da je bila „nedostupna“ i revizorima. Treći "trag novca"!

Sjetimo se ovde da je Lukačova nezakonita naredba da policija uđe u parlament bila upravo u funkciji jednako nezakonite smjene Glavnog revizora Duška Šnjegote. Možemo sasvim utemeljeno sumnjati kako je Lukačov napad na parlament bio motivisan prikrivanjem vlastitog kriminala, pa čak i zarad otkrivanja mogućnosti da je zavrbovan od strane AID-a.

Kakogod, Dodik i Lukač su već pokazali da ne prezaju ni od primjene sile u svrhu sprečavanja da najviši organ vlasti Srpske raspravi (normalno, da svi poslanici prethodno prouče) revizorske izvještaje poslovanja vlade za prošlu godinu. Treba li bolji razlog za sumnju od toga da je u prošloj godini početni plan nabavki za MUP predviđao 7,1 milion maraka, a kroz dvije dopune narastao je na nevjerovatnih preko 28,5 miliona?

Kad smo kod planova javnih nabavki MUP RS dolazimo i do „traga novca" broj četiri. Za ovu godinu planirane su nabavke u vrijednosti od preko 22 miliona maraka, no ponovo volšebnim dopunama plana dodaje se 9,3 miliona projekta javno-privatnog partnerstva.

Ministar Lukač je gotovo uporedo sa nabavljanjem uniformi odlučio realizovati projekt koji bi nadležna tijela trebala ozbiljno preispitati i HITNO STOPIRATI. Prije svega valja naglasiti kako je u pitanju projekt zasnovan na friziranim podatcima, pogrešnim procjenama i neostvarivim ciljevima. Zamisao da sa preko stotinu fiksnih i pet  mobilnih nadzornih uređaja prekrijete kompletnu Republiku Srpsku sama po sebi je i megalomanska i čak opasna. Hoće li Lukač Srpsku pretvoriti u rijaliti?

To da će pretvaranje Srpske u rijaliti tipa „Farma“ rezultirati smanjenjem saobraćajnih nezgoda i smrtnosti je obična budalaština. Cilj je od ionako siromašnih građana izvući desetine miliona maraka i po tom pitanju ne treba imati dilema. No, ključno pitanje je ko će na ovom projektu zaraditi pravo bogatstvo?

Već sad postoje ozbiljni razlozi za sumnju da će novac ponovo završiti u džepovima nezajažljivih AID-ovaca. Prema očito dobro obaviještenim izvorima na tender se prijavio jedan konzorcij pod direktnom kontrolom turske obavještajne službe. Time dolazimo do petog "traga novca“.

To što će „privatni partner“ iz naših džepova izvući desetine miliona maraka u ovom slučaju je najmanji problem. Ono nad čim se moramo zabrinuti jeste činjenica da je projektom predviđeno da privatni partner stiče pravo kontrole i verifikacije postavljene opreme i svih podataka prikupljenih preko iste.

Ključni problem je što se pod plaštom kontrole saobraćaja podmeću uređaji osposobljeni za identifikovanje lica, oznaka i slično. U pitanju je klasična špijunska oprema! Sad, obzirom da je će ovaj sistem biti nadograđen na ukupnu bazu podataka MUP-a možemo utemeljeno sumnjati da će turska obavještajna služba imati pristup svim mogućim i nemogućim podacima o građanima Srpske uz mogućnost njihovog direktnog praćenja na terenu. Šokantno!

Elem, lako ćemo sa turskim obavještajcima, ali ovde je problem što se (prema istim izvorima) pomenuti konzorcij javlja samo kao paravan za sarajevsku firmu „MIBO komunikacije“. Ova firma ionako snabdjeva Obavještajno-bezbjednosnu agenciju BiH, čijeg direktora Osmicu Mehmedagića počesto optužuju za špijunažu brojnih ličnosti zemlje i regiona, pa tu možemo sasvim racionalno očekivati „objedinjavanje kapaciteta“.

Kad je ova firma u pitanju valja znati da je osnovana davne 1996. godine, dakle pod Alijom Izetbegovićem i sveprisutnim AID-om. Ko je stvarni vlasnik ove firme nemoguće je otkriti, no direktor Mirsad Keškić dolazi direktno iz reda SDA policijskih kadrova.

Inače, „MIBO komunikacije“ su poznati donator SDA. U tom kontekstu vrlo je zanimljivo da ova AID-ovska firma u referencama navodi raniju saradnju sa MUP RS, ali je u dostupnoj dokumentaciji nemoguće otkriti o čemu se tačno radi.

O karakteru „privatnog partnera“ sa kojim ministar Lukač sasvim izvjesno namjerava sarađivati dovoljno je reći da su ključni akteri svojevremeno opljačkali donacije za Srebrenicu, te novac preusmjerili u izgradnju luksuzne stambeno-poslovne zgrade u strogom centru Sarajeva naziva „Importane“.

U kontekstu te zgrade zanimljivo je da isti objekat objedinjava ključne aktere jedne druge afere, kad su „MIBO komunikacije“ ojadile „BH Telekom“. Konkretno, direktor Keškić je iskoristio vezu sa zetom Alije i Bakira Izetbegovića, Jasenkom Akšamijom zvanim „Buldog“, jednim od vodećih ljudi  „BH Telekoma“, za enormnu pljačku ovog javnog preduzeća.

Zatim su pljačke telekoma i srebreničkih donacija objedinili u vidu „Importane“, gdje se svi zajedno lijepo baškare. Da bi ojačali veze jedan stan su poklonili pokojnom Sulejmanu Tihiću, tadašnjem predsjedniku SDA.

Ukoliko dalje ulazimo u veze SDA i AID-ovskih struktura dolazimo do stotina miliona maraka teškog kriminala i korupcije, no to je trenutno manji problem. Ono šta je mnogo više zabrinjavajuće jesu veze ovih ljudi sa islamističkim ekstremizmom: od jedinice El Mudžahid, preko Al Kaide, pa sve do Islamske države.

Na ideološkom planu sve je to bazirano na doktrinama globalne ekstremističke organizacije „Muslimanska braća“, a koja opet politiku zasniva na „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića. Današnja Islamska država/DAEŠ nastala je realizacijom koraka zamišljenih u Alijinoj Deklaraciji: „islamska revolucija“, „islamski poredak“ i „islamska država“.

I ovde je najbolje da se zaustavimo na daljem analiziranju opasnosti u kakve Dodikov „najbolji ministar“ uvodi Republiku Srpsku. Zamisao ovog teksta je da se javnost blagovremeno upozori na vrlo indikativne postupke ministra policije Dragana Lukača. Ukoliko Lukaču omogućimo da se i nadalje ovako ponaša možemo sasvim utemeljeno sumnjati u opstanak Republike Srpske.