Amir Reko: od neprijatelja do saborca

Vrlo slične životne sudbine i snažna antifašistička ubjeđenja kod Amira Reke i mene rezultirale su tako da smo od nekadašnjih ratnih protivnika postali iskreni saborci na planu aktivnog suprotstavljanja stvarnosti u kakvoj bitišemo. Danas se zajednički borimo se za budućnost naših potomaka!

Piše: Borislav Radovanović

Kao profesionalcima bezbjednosne struke nama je mnogo bliži termin „ratni protivnici“, ali ne bježimo od činjenice da smo tokom rata bili pripadnici neprijateljskih oružanih formacija. No, treba znati da smo kao profesionalci izvorišno formirani na JNA doktrinama kakve smo slijedili i tokom rata.

Amir je poznat i po nadimku „Makedonac“, kako je nazvan i dokumentarac o njemu. Iz njegove ukupne vojne biografije javnosti je najpoznatiji detalj sa samog početka bosansko-hercegovačkog rata.

U javnim istupima Amir često ističe kako je u svojim ratnim postupcima slijedio primjer kuma i kolege oficira Dragana Simića, koji mu je spasio život. No, moramo shvatiti da je on kao čovjek i oficir formiran mnogo prije toga, tako da su njegovi postupci samo materijalizacija vrijednosti na kakvima je funkcionisala bivša nam, obojici draga, država. Jugoslavija je, bar u onoj fazi kad smo Amir i ja stasavali, bila nešto najbolje šta su u ukupnoj istoriji južnoslavenski narodi uspjeli stvoriti.

Samo profesionalci profilisani na bazi vrhunske obuke nekadašnje JNA mogli su izvesto ono šta je Amir učinio aprila 1992. godine. Zamislite čovjeka kom saopštavaju da mu je majka ubijena i spaljena, zajedno sa drugom rodbinom i komšijama njegovog rodnog sela. Samo par dana nakon tog saznanja i pod razumljivim stresom usljed porodične tragedije Amir Reko kao oficir dobija vrlo složen zadatak.

U okolnostima započetog srpskog napada u zoni njegove borbene odgovornosti Amiru naređuju da neutrališe opasnost iz pravca srpskog sela Bučje. Problem je bio u tome što su u tom selu dominirali civili, od kojih je jedan dio bio naoružan. Termin „naoružani civil“ može se svakojako tumačiti, a to se tih dana širom BiH-e menifestovalo u vidu stravičnih ratnih zločina.

Elem, Amir je otišao u selo i razgovarao sa mještanima. Ispričao im je svoju tragediju, te istakao da se on ne želi svetiti, nego upravo suprotno – pomoći tim Srbima. Ljudi su povjerovali njegovom obećanju i predali oružje. Sa druge strane Amir im je pružio obećanu vojnu zaštitu, te im konkretno sačuvao živote. O tome svjedoče i sami mještani Bučja.

Kako rekoh tadašnja „praksa“ većine vojnih komandanata svih zaraćenih strana bila je bitno drugačija i redovno je rezultirala teškim zločinima, pa je razumljivo da je ovakav Amirov čin kod njegovih pretpostavlenih i pojedinih saboraca protumačen „negativno“, zbog čega je zapao u nemilost političkog i vojnog vrha. Još od tada traje njegov antagonizam prema Izetbegovićima, a danas je deklarisani protivnik njihove politike. No, o tome kasnije.

Sa druge strane, netom prije ovog Amirovog vojničkog čina bio sam akter vrlo sličnog primjera. Nakon zaposjedanja vlašićkog platoa ubrzo smo dobili naređenje da razoružamo nekoliko bošnjačkih sela tadašnje MZ Mudrike. Vrlo slična situacija neutralizacije naoružanih civila usljed opasnosti od napada daleko nadmoćnijeg protivnika.

Moj danas pokojni djed Boro Marić, inače decenijski lokalni politički autoritet, naređenja je često tumačio na svoj način. Tako je otišao da o tom problemu razgovara sa svojim bošnjačkim komšijama i prijateljima. Ubrzo se vratio sa objašnjenjem da mještani odbijaju predati oružje, te da traže siguran prolaz prema Travniku.

Ono šta im je djed obećao moja jedinica sačinjena od domicilnih Mudričana jednostavno je realizovala. Otvorili smo koridor i stotine ljudi, žena i djece prošli su kroz isti bez jedne ružne riječi, a da ne govorimo o nečem drugom. Stepen povjerenja možda najbolje dokazuje da su ljudi o ramenu nosili puške, a rukama vodili djecu.

No, ima sve to na Vlašiću dugu tradiciju iz svjetskih ratova i vijekova prije toga, ali se taj naš vojnički gest višestruko vratio na planu stradanja vlašićkih srpskih civila. Gadne smo vojničke okršaje vodili, ali to civili nisu pretjerano osjetili. Sjećam se kad su u jednom napadu zaklana dva starca-civila, gdje su mudrički muslimani odmah dojavili kako to nije njihovo djelo, nego nekih drugih.

Kratko ću podsjetiti da je moja 22. brigada VRS široj javnosti poznata i po tome što smo 1993. godine spasili hiljade Hrvata tokom sukoba ABiH i HVO. Uz to Amira i mene vežu porodične tragedije stradanja njegove majke i mog oca, gdje o njegovom načinu nošenja sa smrću roditelja svjedoče mještani Bučja, a o mom Bošnjaci Donje Ljubije. Kao izbjeglice iz Hrvatske 1993. porodica i ja smješteni smo u većinskobošnjačku Donju Ljubiju, gdje smo kasnije kupili kuću i ostali u istom komšiluku, nama dobrom.

Poslije rata Amir uviđa da, upravo zbog tog famoznog Bučja i ukupne životne orjentacije, porodici i njemu pod Izetbegovićima nema sreće. Zato odlazi u Dansku. U toj zemlji dolaze do izražaja njegove sposobnosti, pa uspijeva razviti privatno preduzeće koje mu donosi popriličan kapital i dobre porodično-životne prilike.

Elem, Amir iskreno voli Bosnu i ukopno ovaj nesrećni zapadnobalkanski prostor, pa prije 6-7 godina odlučuje da se vrati. Kako je to lično svjedočio jedno vrijeme je „gledao svoja posla“ i živio od sredstava kakva mu i danas stižu iz njegove firme u Danskoj.

Takav kakav jest Amir nije mogao „uživati“ u okruženju koje teško pati, a samo zato što i danas ovde dominiraju politike sa kakvima on nikad nije mogao naći ništa zajedničkog. Kad je supruzi saopštio da se namjerava politički angažovati zarad pomaganja obespravljenim ljudima širom zemlje uslijedio je: „Amire, znaš kroz šta smo sve prošli i zašto da to prolazimo ponovo?“.

Zna se dobro zašto njegova porodica svakog dana iščekuje prezauzetog Amira – zbog borbe za prava ljudi koji su neskivljeno osuđeni da žive u ovom nakaradnom sistemu! Zato je formirao pokret MOST21 sa težnjom da tektonski mijenja stvarnost u kakvoj milioni pate, a nekolicina uživa. I to je ono šta Amira i mene danas zbiližava i pretvara u istinske saborce.

Manje-više javnosti su poznate moje kompetencije u oblasti prava, bezbjednosti i kriminalistike, baš kao što je znano da sam punih deset godina deklarisani protivnik režima Milorada Dodika. Iz mojih 380 tekstova objavljenih u zadnjih tri godine poznato je da Dodika poistovjećujem sa Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem, tako da sam opozicionar spram tri najmoćnija čovjeka ove zemlje.

Jeste da konfrintiranje sa tako moćnim političkim subjektima naoko zvuči neozbiljno u kontekstu moći Pokreta „Treći blok“, čiji sam aktivan član. No, javnost vidi kako se programski slični pokreti polako okupljaju i postaju sve snažnija stvarna opozicija partokratskim političkim subjektima. Programski cilj manje-više svih tih pokreta „TREĆE ORJENTACIJE“ jeste uspostavljanje čvrstog pakta sa građanima, tako da to nije nimalo naivna priča.

Za kraj moram istaći kako sve moje znanje i iskustvo koristim za kreiranje projekata razbijanja pomenutih centara moći i uspostavljanja potpuno drugačijih odnosa u BiH-i i okruženju. No, za realizaciju projekata potrebna mi je saradnja sa što većim brojem aktera iskreno opredijeljenih da našem potomstvu izgradimo bolju i srećniju budućnost.

U cilju promovisanja nekih novih političkih ideja i vizija, a posebice zbog materijalizacije zamišljenih projekata, uspostavljam brojne veze i relacije. I tu Amira Reka i njegov Most21 prepoznajem kako iznimno važnog partnera, saradnika i SABORCA!

Istovremeno najavljujem kako uskoro slijedi serija tekstova u kakvima ću bukvalno demolirati Dodika i njegovog „najboljeg ministra“, a ni Bakir Izetbegović i Dragan Čović nemaju se od mene ničemu dobrom nadati.

Da bi svijest građana probudio moram demaskirati sve nakaradnosti sistema koji nam je nametnut. No, to je samo jedna dimenzija djelovanja!

Ključ političkog djelovanja jeste da građanima ponudite kvalitetne ideje i vizije, tako da planiram djelovati dvosmjerno. Moje procjene su da će određeni projekti za nekih pola godine dobiti eklatantnu podršku stotina hiljada građana BiH-e. Da li sam dobro procijenio biće vrlo brzo provjereno na terenu.