Dodik državotvorac

Svima je odlično znan detalj iz Dodikove biografije o tome kako je bio poslanik prvog saziva Narodne  skupštine i time državotvorac  Republike Srpske. No, manje je znano da je 1994. u ulozi poslanika Ustavotvorne skupštine Federacije BiH učestvovao u stvaranju i tog entiteta. I sasvim je nepoznata njegova "državotvorna" uloga u nezavisnosti Srbije i Crne Gore.

Piše: Borislav Radovanović

Doista je neshvatljiva Dodikova politika razdvajanja Srpske i Federacije, a posebno sa stanovišta da je kao poslanik učestvovao u stvaranju oba entiteta. U daljem, nemoguće je razumjeti njegovu težnju za cijepanjem Bosne i Hercegovine.

Naime, njegov doprinos u stvaranju Federacije BiH bio je elementarna pretpostavka stvaranja dejtonske Bosne i Hercegovine. Sjetimo se Ustava BiH gdje se decidno kaže kako ovu zemlju tvore DVA ENTITETA i tri naroda.

Znači, Milorad Dodik je „zaslužan“ za stvaranje dva ključna elementa ove države – njenih entiteta. I kako danas tumačiti njegova nastojanja da pocijepa državu čijem nastanku je dao nemjerljiv doprinos?

Da je su prednji navodi nesporni dokazuju dokumenti objavljeni u službenim glasnicima oba entiteta. Na sajtu Narodne skupštine RS navodi se da je ista počela je sa radom 24.oktobra 1991. godine pod nazivom Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine.

Nadalje poznato je da su poslanici Narodne skupštine 9. januara 1992. godine usvojili Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Ovaj dan se u Srpskoj obilježava kao Dan Republike.

Svojevremeno za Glas Srpske, govoreći o tim državotvornim sjednicama, Dodik je izjavio: „Kao poslanik te prve Skupštine imao sam dominantan osjećaj ponosa, bez imalo straha. Došli smo u Sarajevo na sjednicu ... i tamo je bilo mnogo medija, atmosfera je bila usmjerena protiv nas, protiv svakoga ko bi ušao u tu salu. Svi su gledali ko će doći, ali niko od nas nije imao straha, niko se nije bojao ni da će doći do pucnjave, a moglo je, jer oružja je već bilo koliko hoćete.“

Elem, Dodikov „ponos“ se negdje izgubio zbog samo njemu znanih razloga, pa je nakon tri godine ponovo došao u Sarajevo i to zarad jedne nove državotvorne skupštine.

Nakon što su Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, uz neizbježnog Bila Klintona, 1. marta 1994. godine potpisali Vašingtonski sporazum formirana je Federacija BiH i prekinuti su sukobi između Bošnjaka i Hrvata sa ciljem da se oni ujedine u borbi protiv Srba i Republike Srpske.

Potom je 30. marta 1994. godine održana je sjednica Ustavotvorne skupštine Federacije BiH, kojom je predsjedavao Mariofil Ljubić i na kojoj je usvojen Ustav Federacije.

Na istoj sjednici izabrana je Vlada Federacije sa premijerom Harisom Siladžićem, te izvršena podjela na kantone sa hrvatskom ili muslimanskom većinom.

Kako je to svojevremeno objavila BN televizija, a pozivajući se na zvanične dokumente koje je javnosti prezentovao novinar Nebojša Vukanović, u ratu nije bilo moguće sprovesti demokratske izbore, pa je po volji tadašnjeg hrvatskog i muslimanskog rukovodstva u Ustavotvornu skupštinu delegirano 160 poslanika, od čega 95 Bošnjaka, 48 Hrvata i 17 ostalih.

Prema podacima iz Službenih novina Federacije BiH, objavljene 21. jula 1994. godine, na Listi poslanika pripadnika ostalih naroda nalazilo se po aršinima Alije Izetbegovića devet podobnih Srba, i to Milorad Dodik iz Laktaša, Borković Ratko iz Gradiške, Uroš Gostić iz Doboja, Miro Lazović iz Vogošće, Predrag Lukač iz Sarajeva, Krstan Malešević iz Banjaluke, Tatjana Mijatović Ljujić iz Sarajeva, Goran Popović iz Banjaluke i Milan Spasojević iz Bijeljine.

To da su Amerikanci i zapadne sile formirale Federaciju BiH sa ciljem da Hrvati i Bošnjaci prekinu međusobne sukobe i ujedine se u borbi protiv Srba i nije neka tajna. Uostalom to se već naredne godine materijalizovalo kroz opšteznane hrvatsko-muslimanske agresije na Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku. Sad, nećemo ići u kalkulacije oko toga da je Milorad Dodik znao za ovaj mračni plan, ali ostaje činjenica da je doprinio njegovom ostvarenju.

Elem, da je to bar kraj Dodikove antisrpske politike. Moram podsjetiti javnost na moje brojne tekstove u kakvima sam na bazi neoborivih dokaza demaskirao Dodikovu izdajničku politiku.

Konkretno, sjetimo se da su Dodik i njegov „najbolji ministar“ Dragan Lukač  10. septembra 1997. godine u Banjaluci počinili klasičan državni udar. Kad najviše legitimno izabrane vršioce vlasti protivpravno i nasilno protjerate sa dijela teritorije države/entiteta, te im u dužem vremenskom periodu onemogućite vršenje funkcija, to se prema stručnoj terminologiji naziva državnim udarom.

Nakon toga prisjetimo se otimanja naših rtv predajnika i njihovog ustupanja NATO okupatoru, pa prekrajanje izborne volje i formiranje Dodikove marionetske vlade, te u konačnici mirnodopske okupacije Srpske (šta NATO nije uspio ratom). Pa slijedi nezakonita smjena predsjednika Nikole Poplašena u okviru priprema agresije na Srbiju i ino.

Sjetimo se u daljem izjava samog Dodika o tome kako je pred početak bombardovanja pozivan u NATO štab u Briselu, kako su mu predočavani ratni planovi, pa sve do njegovog upućivanja Miloševiću da ispipava odlučnost da brani Srbiju.

Ili, njegovih izjava kako je lično izdejstvovao da tokom bombardovanja niti jedan most na Drini ne bude srušen. U feljtonu „Bitka za Radovana“ eklatantno sam objasnio kako je kopneni napad na Srbiju upravo planiran iz pravca BiH, odnosno Srpske, gdje je za te namjene bilo stacionirano 60 000 vojnika (sa mogućnošću povećanja snaga). Mostovi nisu sačuvani zbog Dodikove „moći“, nego zarad realizacije kopnene ofanzive.

Nakon toga usljeđuje „Petooktobarska revolucija“ za koju su Milorad Dodik i pripadnici zločinačke organizacije „Otpor“ zajedno obučavani od strane CIA, a nije sporan ni Dodikov doprinos dovođenju na vlast „DOS-manlija“ – čime je i Srbija u konačnici okupirana (po modelu okupacije Srpske). Poznato je i da su Amerikanci na ovu "obojenu revoluciju" potrošili 41 milion dolara, samo nije utvrđeno koliko je završilo u Dodikovim džepovima.

Kad uobzirimo činjenicu da su nove marionetske vlasti Srbije, odlično zbratimljene sa Dodikom, dobrano učestvovale u konačnom razbijanju Jugoslavije ili onoga šta je od iste ostalo – Savezne Republike Jugoslavije, možemo sasvim racionalno izvesti još jednu paralelu.

Naime, voljom „DOS-manlija“ SRJ postaje Srbija i Crna Gora, a šta u daljem vodi ka osamostaljenju Crne Gore. Ne treba zaboraviti da su konačno raščlanjenje Srbije i Crne Gore 2006. godine realizovali Dodikovi veliki prijatelji – Boris Tadić i Milo Đukanović.

Za kraj ostaje nam da cinično zaključimo kako Milorad Dodik nije bio samo „državotvorac“ Srpske i Federacije, nego u daljem i „nezavisnih“ Srbije i Crne Gore. Doduše, neki to tumače i kao razbijanje Jugoslavije.

Elem, šta god je taj čovjek „stvarao“ na kraju je i uništavao! Sa te pozicije je upravo zanimljivo Dodikovo aktuelno dodvoravanje Sjedinjenim Državama, Evropskoj uniji i NATO. Nadati se da će „bumerang efektom“ i sve to uništiti. Zasluženo!