nedjelja, 1. listopada 2017.

Otvaranje autoputa „Referendumska bajka“


Zašto Dodik nije osudio brutalno nasilje španskih vlasti protiv Katalonaca i njihovog demokratskog prava na referendum? Ili, zašto Vučić, u znak zahvalnosti za nepriznavanje nezavisnosti Kosova, nije podržao špansku borbu protiv secesionista? Bili su zauzeti otvaranjem dionice nepostojećeg autoputa simboličkog naziva „Referendumska bajka“.


Piše: Borislav Radovanović

U kontekstu dešavanja u Kataloniji svjetsku javnost svakako bi zanimalo šta o tome misle Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. No, njih dvojica odlučili su se sakriti u Laktašima. Dodik je smislio „alibi“ za Vučića i sebe, a samo kako bi izbjegli neugodna pitanja.

Dvojica trenutno najmoćnijih srpskih lidera svom narodu, ali i vaskolikom čovječanstvu, nedvosmisleno su demonstrirali sopstveno licemjerje. Godinama najgrlatiji zagovornik prava na referendumsko odlučivanje Milorad Dodik je zanijemio u trenutku kad upravo treba govoriti o tom pitanju.

U stvari, „progovorio“ je Dodik na krajnje neočekivan način već na prve naznake katalonskog referenduma. Odustao je od svih obećanih i „izmaštanih“ referenduma. Nekih 12 godina srpskom narodu je pričao „referendumske bajke“, a onda optužio opoziciju zbog toga što njegove „maštarije“ (sad govori da ima pravo na maštu!) nisu postale realnost.

Sa druge strane najgrlatiji protivnik jednostranih secesionističkih politika Vučić nije našao za shodno da podrži suverenetiet i teritorijalni integritet prijateljske Španije. Da, upravo Vučić je nebrojeno puta istakao kako je Španija prijateljska zemlja zbog nepriznavanja nezavisnosti Kosova. Pa kakav je on „prijatelj“ kad se u ovako dramatičnim trenucima krije po bosanskim nedođijama?

Doista, od čega se kriju Dodik i Vučić? Vjerovali ili ne, oba se kriju od sopstvenog politikanstva! Katalonci su Miloradu Dodiku demonstrirali kako se realizuje narodna opredijeljenost ka nekom cilju - konkretno ka nezavisnosti. Sa druge strane, Španci su Aleksandru Vučiću demonstrirali kako se štiti ustavno-političko uređenje, integritet i cjelovitost države. U stvari obojici je demonstrirana razlika između politike i politikanstva.

Dodik je po drugi put na vlast došao 2006. godine i na bazi obećanja da će organizovati referendum o nezavisnosti RepublikeSrpske. Preko decenije je mantrao o kojekakvim referendumima, da bi danas svjedočili njegovom eklatantnom priznanju da je samo obmanjivao narod.

Građani Republike Srpske imali su priliku da na katalonskom primjeru vide kako se stvarno realizuje referendum o nezavisnosti. Vlada uputi prijedlog zakona parlamentu, koji na hitnoj sjednici izglasa zakon na osnovu kog vlada ekspresno organizuje referendum. Španski ustavni sud je zakon ocijenio neustavnim i zabranio referendum, ali katalonske vlasti zauzimaju jasan stav. Sudska vlast ne može biti iznad zakonodavne, pa tako niti jedan sud ne može nametati volju parlamentu.

I to nas navodi na kompariranje Katalonije i Republike Srpske. Suštinski problem katalonskog naroda jeste što Španija raspolaže moćnim aparatom državne prinude i državna vlast se ne libi upotrebe represije prema secesionistima. To nedvosmisleno dokazuju slike sa terena.

U tom kontekstu zapitajmo se: raspolaže li BiH represivnim aparatom dovoljno moćnim da Republici Srpskoj nameće odluke? Uz to, valja pitati i to: da li unutar državnih institucija postoji opšta voljnost da se odluke nameću silom? U oba slučaja podgovor je – NE!

Bosna i Hercegovina raspolaže nefunkcionalnim bezbjednosnim sistemom koji nije u stanju riješiti ni unutrašnje probleme, a kamoli Srpskoj nametnuti nešto šta ovaj entitet ne prihvata. Istovremeno pogledajmo čiji kadrovi su „glavnokomandujući“ (Ivanić, Mektić, Stanić) u pojedinim elementima sistema bezbjednosti – upravo srpski.

Milorad Dodik organizuje referendum o Danu republike, a onda institucijama naloži implementaciju odluke Ustavnog suda BiH. Zato što su u stvari proveli odluku suda on, Željka Cvijanović i Nedeljko Čubrilović nisu ni izloženi krivičnom progonu, a žrtvovani su tek „referendumski fizikalci“.

No, nije Dodik odluku o izvršenju volje ustavnog suda donio zbog straha od Tužilaštva BiH, nego iz mnogo pragmatičnijeg razloga. Konkretno, jedini uticaj koji Dodik prihvata jeste onaj od Međunarodnog monetarnog fonda. Zna odlično da svako „kontriranje“ odlukama ustavnog suda znači obustavljanje kreditnih sredstava striktno namijenjenih njegovoj glasačkoj mašineriji. I odlično je svjestan kakve bi to refleksije izazvalo na planu njegove političke moći.

Kad smo već kod aktuelnih referenduma razjasnimo i opredjeljenje vladajuće oligarhije da promijeni, čak protivpravno, deklaraciju Narodne skupštine o referendumu o Sudu i Tužilaštvu BiH. Ako ovo pitanje tumačimo sa čisto pravnog stanovišta onda moramo uobziriti činjenicu da građani Republike Srpske plaćaju (ne)rad Suda i Tužilaštva BiH. Sa te pozicije imaju pravo da referendumom ili kako god im drago izraze nezadovoljstvo radom institucija koje plaćaju.

Uz to valja istaći opšte nezadovoljstvo radom suda i tužilaštva, kakvo bi sasvim izvjesno bilo utvrđeno i referendumom na državnom nivou. Da je to tako, odnosno da je Dodik ikada namjeravao provesti ovaj referendum, jednostavno bi naručio istraživanje percepcije građana o tim institucijama. Takvo istraživanje bi mu bilo odličan osnov za prezentovanje potrebe za referendumom (čak na državnom nivou), ali i za traženje konkretnih promjena na bazi odluka institucija.

Obećani referendum o članstvu BiH u NATO je tek priča za sebe. Striktnom voljom Milorada Dodika odlučeno je da građani ovo pitanje ne rješavaju (obećanim!) referendumom, nego da parlament Srpske donese rezoluciju. Zašto? Pa rezultate referenduma Dodik ne može mijenjati kao što preko svojih „taster poslanika“ može poništiti rezoluciju kad god to bude odgovaralo njegovim ličnim interesima. Upravo kako je najavio poništavanje sporne deklaracije parlamenta.

Da se razumijemo: Dodik je sopstveni narod 12 godina zamajavao „bajkama“ o referendumima, a onda je sve vještački izgrađene i neracionalne snove surovo razorio. I sve to je učinio samo kako bi se dodvorio moćnicima Zapada. Zna on odlično ko ga je državnim udarom 1997. doveo na vlast, ko ga je 2006. vratio u poziciju, te čijim kešom sve vrijeme održava svoje glasačko tijelo.

U daljem pozabavimo se i Aleksandrom Vučićem, koji takođe srpskom narodu vrlo uspješno prodaje svoje „bajke“. Nebrojeno puta Momir Bulatović je javno objasnio kako Milošević i on nisu odlučili da se vojno suprotstave NATO paktu iz vjere da mogu pobijediti, nego da su samo ispoštovali ustavnu obavezu o odbrani zemlje od agresora. Pretrpljena su stravična stradanja, ali je SRJ u tom ratu ostala neporažena. Poražene strane potpisuju kapitulaciju, a neporažene mirovne sporazume poput Kumanovskog.

Drugo je pitanje što „DOS-manlije“ nisu realizovale odredbe mirovnog sporazuma. Međutim, za ovaj tekst ključno je sjetiti se izjava Borisa Tadića kako Srbija neće oružano intervenisati ni u kom slučaju. Decidno je Šiptarima poručio kako mogu poklati sve Srbe na Kosovu, a bez ikakve reakcije Srbije. Zar je to ponašanje predsjednika koji poštuje ustav zemlje u kom i danas Kosovo čini nedjeljiv dio Srbije?

Ovim dolazimo do esencijalnog pitanja: razlikuje li se Vučićeva politika od Tadićeve? Da li je iko ikad čuo Vučićevu izjavu kako je spreman narediti oružanu intervenciju u slučaju teškog ugrožavanja kosovskih Srba? Zar se „osiguranjem“ može smatrati to što su Srbi (po Vučićevom nalogu) ušli u vladu ratnog zločinca, teroriste, narko-dilera i trgovca ljudskim organima Haradinaja? Srbija i danas preko Interpol-a potražuje Haradinaja, a istovremeno Srbi participiraju u njegovoj vladi. Sumanuto!

Španske državne vlasti plastično su prezentovale kako se čuva teritorijalni integritet i suverenitet zemlje. Kad je suverenitet u pitanju – ili jesi ili nisi. Trećeg nema. Suveren je samo onaj subjekt koji je sposoban nametnuti i očuvati ustavno-politički poredak. To podrazumijeva i raspolaganje potrebnim bezbjednosnim kapacitetima, ali i postojanje političke opredijeljenosti.

Bivša JNA i policijske snage bile su i više nego kapacitirane da brane zemlju od unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja. No, izostanak političke volje učinio je svoje i znamo kako je Jugoslavija razbijena. Ili, Sjedinjene Države objektivno mogu poraziti Sjevernu Koreju, ali to neće učiniti dok god Tramp i Kongres ne izdaju naredbu.

Ovo nas dovodi do danas manje-više nesporne isporuke ruskih MIG-ova, a potom i oklopnih vozila i štokakvog naoružanja. Sve to može se smatrati običnom „gvožđurijom“ ukoliko Aleksandar Vučić nije spreman izdati potrebne naredbe. Do danas nije javno ispolio takvu odlučnost, a teško da će ubuduće mijenjati politiku. Samo, problem je u tome što Ustav Srbije uokviruje njegovu politiku, a to znači da nezavisno Kosovo ne postoji.

Aleksandar Vučić i njegov establišment bukvalno svakodneno krše državni ustav. Ukoliko već nemaju sposobnost uspostavljanja punog suvereniteta na prostoru Kosova bilo bi logično da mijenjaju ustav. Ili je „prihvatljivo“ da vlast krši ustav?

Moguće je ovakva pitanja i probleme redati u nedogled, ali poenta je valjda jasna. Aleksandar Vučić i Milorad Dodik u trenucima kad se čovječanstvo lomi oko prava na referendum odlučili su se sakriti u Laktašima. To je pokazatelj kakvi „državnici“ vode srpski narod.

Za kraj valja istaći jednu činjenicu. Zamišljeni autoput Republike Srpske (kraći od 90 km i u dionicama) dobio je naziv „9. januar“ samo zbog svojevrsnog kontriranja politikanstvu Bakira Izetbegovića. Kako danas stvari stoje prikladniji naziv bio bi autoput „Referendumska bajka“.