DODIK STVARA ORUŽANE SNAGE REPUBLIKE SRPSKE: Novih 16 miliona ulaganja u odbranu Srpske

Fascinantno je da niko ne uočava kako Milorad Dodik kontinuirano gradi/razvija oružane snage Srpske. Narodna skupština Srpske za tu namjenu odobrila je nova zaduženja od gotovo 16 miliona maraka.

Prepoznatljiv sam kao oštar kritičar predsjednika Dodika i ministra Lukača, no to ne utiče na moju objektivnost. Zato u ovom tekstu apostrofiram kako Dodik i Lukač povlače poteze kakve ja zagovaram godinama unazad. Dakle, podržavam njihova nastojanja da bezbjednosno ojačaju Republiku Srpsku.

Da bi bilo jasnije šta ja to konkretno podržavam navešću nekoliko činjenica. Još prije mandata ministra Lukača započet je projekat jačanja specijalne policije, a njegovo ministrovanje je to maksimalno osnažilo. Podsjetiću da je ovogodišnji  budžet ministarstva policije povećan za pet miliona, te da su ta sredstva striktno namijenjena jačanju kapaciteta specijalne policije (kupovina naoružanja, tehnike i opreme). Sad je parlament odobrio dodatnih 6,5 miliona za renoviranje i opremanje kasarne u Zalužanima (kod Banjaluke), gdje će specijalna policija biti smještena, a koliko znam biće tu i nekakav obučni centar.

REPUBLIKA SRPSKA GRADI

SVOJU PRVU KASARNU!

Pored toga nekoliko godina unazad MUP KONTINUIRANO raspisuje konkurse za prijem na akademiju (obuku) specijalne policije. Nemam (nema ih niko!) precizne podatke o tome koliko je Jedinica specijalne policije na ovaj način brojčano uvećana, ali paušalno možemo govoriti o značajnom jačanju kapaciteta. Pritom, znam da u ovom segmentu (začuđujuće!) nema protekcija i nepotizma. Doista biraju samo najbolje kandidate na iznimno složenoj trenaži.

Zanimljivo je kako se sve ovo odvija bez velike političke pompe, na kakve smo inače navikli, ali se nepobitno odvaja i iole upućeni to jasno vide. Elem, razumljivo je i zbog čega Dodik i Lukač od ovoga ne beru političke poene, jer kad bi to činili proizveli bi krizu regionalnog nivoa.

Znači, kad su specijalne jedinice policije u pitanju Republika Srpska zaista jača ovaj tako važan segment odbrambenih kapaciteta, a uskoro dobija i svoju prvu kasarnu – ili bolje reći koordinacioni centar iz kog će odgovarati na sve oblike ugrožavanja.

Znalci bezbjednosnih doktrina upućeni su da specijalna policija čini okosnicu na koju se na prvom mjestu nadovezuju Jedinice za podršku raspoređene po teritorijalnom principu (u centrima javne bezbjednosti). I u tom segmentu konstantno se radi na podmlađivanju kadra, poboljšanju obuke, opremanju i ino. Za radzliku od Lukača (godinama to predlažem) ja bih Jedinice za podršku pretvorio u klasičnu žandarmeriju i time ovom segmentu sistema bezbjednosti dao onaj prijeko potrebni funkcionalni oblik.

Treći „prsten“ ovog sistema čine policajci i tu opet imamo jasno vidljive promjene. Intenzivno se radi na podmlađivanju policijskih struktura. I jeste neprihvatljivo da nam prosječna starost policajaca prelazi 40 godina.

Znači, malo po malo najvažniji segment sistema bezbjednosti, onaj policijski, uobličuje se po matrici kako je to trebalo davno učiniti. U tom dijelu ministru Lukaču moramo priznati zasluge. No, moramo se prisjetiti i osnovne namjene policije, a to je sprečavanje kriminaliteta idržavanje javnog reda i mira (normalno i ustavnog poretka!). To svakako nije Lukačova specijalnost i zato je sasvim razumljivo na mjesto Direktora policije doveden Darko Ćulum. Već sam pisao kako je ova promjena direktora donijela konkretne rezultate i u ovom tekstu nemam potrebe ponavljati svoje navode. Uz sve to poznajem i mlade kadrove/načelnike poput Kostreševića, Ilića, Jevđenića i ino, pa tako mogu prepoznati i kakve kvalitetne promjene oni donose u referatima za koje su zaduženi (od opšteg do organizovanog kriminala, terorizma, opšteg stanja bezbjednosti i sl.).

 PONOVO REZERVNI SASTAV POLICIJE!

U potpunom uobličavanju policijskog sistema moram pohvaliti i odluku o stvaranju rezervnog sastava policije. Poslije rata kojekakvi bjelosvjetski mešetari ubijedili su nas kako Srpskoj ovaj segment bezbjednosti nije potreban (i odbacili smo ga!). Godinama se zalažem za uvođenje rezervnog sastava i ukazujem kakve sve benefite to donosi, zbog čega jedino prigovaram – zašto to nije učinjeno mnogo ranije? Moram se osvrnuti i na strukturu „rezerve“. Prihvatam da je funkcionalno opravdano penzionisane policajce prevesti u rezervni sastav i osloniti se na njihovo znanje i iskustvo. No, ja bih kroz različite klubove, udruženja i slično bazirao se i na mlade ljude. Prosto stvarao bih bazu iz kakve bih sutra regrutovao i profesionalce i dobronamjerne/korisne „simpatizere“.

Elem, kad gradite konvencionalne subjekte bezbjednosti onda to morate činiti u cjelini ili nikako. U tom pogledu valja napomenuti kako je Srpska posljednjih godina značajna sredstva uložila u vatrogasne jedinice, pa u strukture civilne zaštite i druge važne subjekte zaštite od različitih oblika ugrožavanja. U tom dijelu moram prigovoriti oko katastrofalnog izbora ključnih kadrova, no nadam se da će doći do kvalitetnih promjena. Ako ništa drugo, pojedinci se ne mogu uklopiti u cjelokupan sistem i zbog toga će morati biti zamijenjeni.

U daljem moram se osvrnuti na „kontraverznu“ odluku parlamenta o kupovini petog helikoptera. Jeste da 9,4 miliona maraka za Srpsku predstavlja velik izdatak, ali moramo shvatiti kako svuda u svijetu bezbjednost košta. U tom smislu valjalo bi da naš Helikopterski servis ima 10-15 letjelica, koliko bi mu objektivno bilo potrebno da realizuje svoju funkciju. Jedno moramo znati – u slučajevima iole ozbiljnog ugrožavanja pet helikoptera je premalo i da hitno preveze snage namijenjene odbrani, a gdje je tek pomoć stanovništvu, povrijeđenima i ino. Zalud vam i najosposobljenije jedinice ukoliko nemate čime da ih u što kraćem vremenu prebacite na prostor ugrožavanja.

Zatim, valja napomenuti da „mudra društva“, osim u konvencionalne subjekte bezbjednosti, značajno ulažu u nekonvencionalne subjekte. Zato države doniraju različite ronilačke, alpinističke (razvijene zemlje imaju u gorske službe spasavanja), sportske i slične klubove. Sa druge strane vaninstitucionalni stručnjaci u pojedinim oblastima pomažu profesionalcima u spasavanju ili pronalaženju lica, u poplavama, mećavama, tehnološkim katastrofama i ino. Na tom planu smo kao društvo već imali iskustva i pokazalo se da u tom segmentu ugrožavanja imamo subjekte na kakve možemo računati.

Na kraju, moram se referisati i na kontraverzno „druženje“ predsjednika Dodika sa npr. pripadnicima organizacije „Srbska čast“. Imao sam priliku intervjuisati i predsjednika udruženja Bojana Stojkovića i predsjednika ogranka RS Igora Bilbiju, tako da znam kakva spremnost za odbranu Republike Srpske postoji unutar te organizacije, koja okuplja na desetine hiljada mladih i fizički vrlo spremnih članova i simpatizera.

Danas živimo u iznimno složenim prilikama i izvori ugrožavanja sve češće zahtjevaju nekonvencionalne odgovore. Primjera radi, Vladimir Putin u gotovo svakom velikom gradu Rusije ima kampove za obuku desničarski orjentisanih mladića i djevojaka. U odnosu na aneksiju Krima i rat u Ukrajini ukupno svaka uložena rublja u ovakve nekonvencionalne subjekte bezbjednosti vraćena je višestruko. Povratak krimskog poluostrva u sastav Rusije sa geostrateškog, ekonomskog i političkog gledišta je bukvalno neprocjeniv. Istovremeno, ko čini okosnicu odbrane ruskog naroda u Dombasu i okruženju? Pa upravo ti „dobrovoljci“ osposobljeni u pomenutim kampovima. To je subjekt bezbjednosti koji je ruskom rukovodstvu omogućio da adekvatno štiti narod na prostoru Ukrajine, a da formalno ne učestvuje u ratu.

 DA SE NE ZABORAVI:

RUSIJA I SRBIJA SU GARANTI MIRA!

Sa druge strane, nas u Srpskoj su dvije decenije „učili“ kako je sve to pogrešno, nefunkcionalno i nepotrebno. No, moramo se prisjetiti da su ti „instruktori“ redom dolazili iz zemalja koje su nas bombardovale, ubijale i progonile našu nejač, te na kraju bukvalno okupirale. Danas polako dolazimo do svijesti da smo suvereni samo onoliko koliko doseže naša odbrambena moć. Na tom polju mnogo kasnimo, ali kako kažu – i najduži put započinje prvim korakom. Na tom planu možemo konstatovati da je Republika Srpska načinila niz ozbiljnih koraka samozaštite.

Na kraju, valja napomenuti da garant Dejtonskog sporazuma, pa time i subjekt na čiju pomoć ozbiljno računamo, naša matica Srbija trenutno povlači poteze kakvi će je van svake sumnje pozicionirati kao bezbjednosno najjačeg regionalnog aktera. Teške turbulencije očekuju region Zapadnog Balkana i van svake sumnje pokazaće se koliko su srpska ulaganja u samoodbranu opravdana i prijeko potrebna.

Pritom, valja apostrofirati kako su geopolitičke i geostrateške okolnosti posljednjih godina promijenjene do neprepoznatljivih obličja. Političkim djelovanjem došli smo u poziciju da u svakom slučaju teškog ugrožavanja i Srbija i Republika Srpska mogu direktnom komunikacijom (!) zatražiti pomoć od moćnog Vladimira Putina. Nije to jednostavna odluka, ali sam vrlo ubijeđen da bi ruski odgovor na naš apel bio pozitivan, odnosno da bi se za vrlo kratko vrijeme ovde našle ruske Snage za brze intervencije. Zašto sam u takav ishod ubijeđen? Prosto, i ruski interes je da se ovde vojno pozicioniraju i tako NATO alijansi krajnje neočekivano i teško „odgovore“ na pravcu njihovih aspiracija u Crnomorskom regionu. Za one koji to ne razumiju: Rusi pozicioniranjem na našim prostorima dolaze u zaleđe rumunskim i bugarskim NATO raketnim sistemima, čime ovi postaju bukvalno beskorisni ili bar „lake mete“ iz više pravaca.