Riječ-dvije o prijedorskim „bombašima“

Primjećujem da su tekstovi o prijedorskim paljevinama privukli pažnju čitalaca, pa kontam da se tom temom pozabavim još malo. U ovom tekstu suštinski namjeravam postaviti pitanje: zašto je policija toliko neefikasna u suzbijanju ove opasne pojave?

 

AUTOR NA ZADATKU

Piše: Borislav Radovanović

Pominjao sam ponešto o tome kako sam svojevremeno radio na suzbijanju eksplozija i paljevina u trenucima teške eskalacije tog oblika društvene opasnosti. Opisivao sam i kako su eksplozije i paljevine bile usko povezane (tek svojevrsne posljedice) sa međunarodnim krijumčarenjem oružja, narkotika i bijelog roblja, sa reketom i iznudama, sa organizovanim kriminalom uopšte.

POHVALA MINISTRA

Ma šta govorili o meni: niko ne može pobiti činjenicu da sam kao policijski operativac bio iznimno uspješan u suzbijanju predmetnih opasnosti i to u vrijeme kad su Prijedorom „gospodarili“ opasni kriminalci. Ovi današnji „kokošari“, koji more našu policiju, ničim se ne mogu uporediti sa mojim nekadašnjim „pacijentima“.

Pa ipak, u vrlo teškim uslovima ja sam postizao rezultate, a današnjim „stručnjacima“ to nikako ne polazi za rukom i pored neuporedivo većih resursa i boljih uslova rada. Da bih konkretizovao temu pozvaću se na jedan (dva?) slučaja koji godinama stoje kao nerasvijetljeni.

Prvo je jednom „bizMismenu“ aktivirana bomba pod automobilom, a potom je njegovom konkurentu (zavađenom) zapaljen ulaz u stan. Ono šta je u ovom slučaju fascinantno jeste činjenica da su oba „oštećena“ angažovala istog počinioca.

Apostrofiram: prvo mu je jedan „bizMismen“ platio da ovom drugom aktivira bombu, a potom ga je drugi akter priče angažovao za paljevinu stana. I oba su platila njegove „usluge“.

No, apsurd počiva na jednoj sasvim drugoj činjenici: policiji su poznati detalji ovih događaja, pa i sam počinilac. Meni je prosto nezamislivo da tako nešto može ostati nerasvijetljeno/neprocesuirano.

Zašto mi je nezamislivo?

Eto, da bih odgovorio na ovo pitanje navešću dva svoja slučaja sličnog „ranga“.

U prvom slučaju izvjesni K. uhapšen je zbog aktiviranja bombe pored jednog ugostiteljskog objekta. Nađeni su svjedoci prethodne svađe između K. i osoblja neposredno prije eksplozije, sve je ukazivalo da je on počinilac, ali je nedostajao onaj finalni dokaz – njegovo priznanje.

Satima su kolege nad K. trenirale strogoću, ali se on teško zainatio da ne prizna ovo djelo. Negdje oko 14 časova dolazim na dežurstvo i šef me upućuje da dodatno obradim K.

Sad, čudni su „putevi Gospodnji“ pa se dogodilo da je K. bio patološki zaljubljen u moju dragu koleginicu Jecu. Sa njegove strane „ljubav“ je predstavljala čistu budalaštinu, ali se „srcu“ valjda komandovati ne može.

I odmah po ulasku u prostoriju K. me dočeka pitanjima: „Gdje si Boki? Gdje ti je koleginica?“.

Kratko odgovorih: „ Jeca je tu. Samo da riješimo ovu bombu i odmah je zovem da pijemo kafu.“.

„Daj Boki ne budali, pa ko će drugi baciti bombu nego ja?“ pitanjem mi K. priznade ovo djelo.

„U redu, sad ću da zovem Jecu da uzmemo od tebe izjavu, a odmah ću i iz restorana naručiti kafe. Može li tako?“ nastavih „zakivati“ ovaj slučaj.

„Može, može! Samo ti nju zovi!“ ushićeno nastavlja K.

Znači, za desetak sekundi sam došao do priznanja, za pola sata do ključnih dokaza, a naš K. je otišao sav srećan jer je napokon popio kafu sa svojom nikad uzvraćenom ljubavlju.

I drugi slučaj je gotovo podjednako šaljiv. Dogodila se eksplozija nad vozilom jednog Bošnjaka, koji je oko toga podigao veliku prašinu. Preko operativnih veza došli smo do imena počinilaca, ali u tom slučaju bukvalno nismo imali niti jednog jedinog dokaza.

I šta da se radi? Priveo sam „osumnjičene“ na razgovor i na njima isprobao niz taktika i tehnika mog ipak bogatog iskustva. No, nekoliko časova nisam se pomakao ni za milimetar.

Potom razmislim i smislim. Zamolim kolegu krim. tehničara da se odjene kao u onim CSI (ili kako ih nazivaju) serijama, te da ponese najveći kofer sa opremom. Onda mu objasnim šta treba da uradi.

I zaista nakon par minuta ulazi naš tehničar, sav važan i ozbiljan da mu američki glumci nisu bili ni do koljena. Zatim otvori koferčinu u kom se nalazilo stotinjak sitnih instrumenata krim. tehnike.

Zaboravih naglasiti da sam za ovaj „čin“ oba osumnjičena doveo u istu prostoriju. Posmatrao sam ih kako bukvalno očima „gutaju“ opremu iz kofera i već naslućivao kako će se ova ujdurma okončati.

Tad tehničar izvadi dva štapića sa vatom na krajevima (znate one za čačkanje ušiju) i zatraži od obojice da dobro protrljaju unutrašnjost usta. Taktički ih je pustio da trljaju desne nekoliko puta duže negoli je to potrebno, a sve zarad kasnijeg efekta.

Nakon toga krim. tehničar mrko je pogledao osumnjičene i rekao im: „Momci, vi znate da je na kašiki bombe ostao DNK onoga koje je to držao u rukama. Znači, DNK će pokazati koji je bacio bombu i tu nema nikakve greške.“. Zatim je štapiće stavio u papirne vrećice, polako na vrećicama napisao njihova imena, uzeo još neke podatke i ino.

I na odlasku slijedi ključni element ovog „igrokaza“ kad krim. tehničar ovima saopšti: „Momci moja je dužnost da vas upozorim kako ova vještačenja mogu koštati i 5 000 maraka. Nemojte da vam kasnije troškovi postupka budu veći od kazne!“ i tehničar odlazi.

Osumnjičeni P. me tada upita: „Zar je moguće da vještačenje košta toliko? Može li se to ikako izbjeći?“.

„Kako da ne, sve se može izbjeći. Lijepo, onaj koji je bacio bombu prizna šta je uradio, a ovaj drugi to posvjedoči. Tad ne moram ništa slati na vještačenje. Uostalom, niste mogli oba baciti jednu bombu!“.

„Kako da vam kažem inspektore? Mi smo se te noći napili i k'o dvije bene hodali ulicama. Prije toga ja sam slučajno našao bombu i par dana je nosio u džepu. Onako pijanom došlo mi je da bacim bombu u grmlje i to sam i učinio. Nisam imao pojma da se iza žbunja nalazi auto. Eto to je sve šta se tada dogodilo.“ ukratko priznade naš P.

Na to se nadoveza njegov drug T.: „Jeste, sve je bilo tako kako vam je ispričao.“.

„Ma nemam šta muljati, DNK će svakako sve pokazati. Nego, molim vas inspektore može li se to vještečenje kako izbjeći? Odkud mi sad 5 000 maraka?“ upita me P.

„Rekao sam da može i ti znaš da ja uvijek držim riječ. Nemoj da brineš!“.

„Joj, hvala vam inspektore, ovo vam neću zaboraviti. Prosto mi je pak kamen sa srca!“ ushićeno će P.

Nakon sat vremena imao sam i priznanje osumnjičenog i izjavu svjedoka krivičnog djela, šta je za tužilaštvo i sud bilo sasvim dovoljno da slučaj okončaju sankcijom.

No, danas moram priznati da na uviđaju nije pronađena kašika bombe, odnosno da su sve dokaze protiv sebe dali sami akteri događaja.

Mogao bih ovakvih slučajeva nabrajati i dalje, baš kao što bih mogao pričati i o desetinama najsloženijih predmeta na kakvima sam briljirao na mnogo teži način. No, poenta je valjda jasna: svaki slučaj je rješiv, samo ga treba rješavati! Ili, bolje reći raditi na predmetu. Prosto treba zbati i umjeti!