Fra Ivo Pavić: božji iscjelitelj ili prevarant?

U Šurkovcu kod Prijedora, seocetu sa manje od stotinu stanovnika, svakog vikenda pohrli na hiljade vijernika iz ex-Yu regiona i Evrope zarad molitve katoličkog „čudotvorca“ fra Ive. Hajde da se malo pozabavimo tim fenomenom.

 

Za početak recimo da je kontraverzni fra Ivo Pavić na molitvama uspijevao okupiti i po nekoliko desetina hiljada vijernika. Međutim, hrvatska katolička zajednica (institucionalno) vrlo je skeptična prema onome šta ovaj sveštenik radi. Zato nas i ne treba čuditi što se iz Hrvatske preselio u Šurkovac.

Za neupućene moram istaći kako je fra Ivo u Šurkovac došao negdje 2009. godine, da je na mjestu porušene katoličke crkve izgradio velelebno novo zdanje u i oko kog drži „seanse“. Fascinantno je kad vikendom prolazite tuda i vidite parkiranih pedeset ili stotinu autobusa, nekoliko stotina automobila i nepreglednu masu vijernika.

Znači, prednje narečeni pokazatelji govore da u fra Ivinim molitvama ima nešto intrigantno, fascinirajuće i svakako nesvakidašnje. No, pitanje je: šta? Šta se to istinski dešava u jednom seocetu Republike Srpske?

Da bih objasnio ovaj „fenomen“ moram naglasiti kako sam prilikom jednog obezbjeđenja (policijskog) preko tri sata proveo na mjestu molitve i pomno pratio šta se dešava. Znači, bio sam u prilici da pojavu posmatram kao kriminalista po obrazovanju i dvodecenijskom iskustvu.

Pogrešno je pretpostaviti kako kriminalistička znanja nisu dovoljna za kvalitetnu spoznaju onoga šta fra Ivo čini. Kriminalistika nas osoposobljava da namećemo volju kriminalcima, pa i onima sa respektabilnim iskustvom i znanjem, dok, na drugoj strani, fra Ivo svoju volju u principu nameće neobrazovanoj svjetini, bolesnicima, starim osobama i sličnim kategorijama vrlo podložnim manipulaciji.

Pritom, moram naglasiti kako ja pripadam „staroj školi“ kriminalistike, obrazovanoj na znanju i iskustvu velikana bivše države kao što je bio Zvonimir Roso. Zamislite policijskog eksperta, koji se dodatno usavršavao u oblastima psihologije, neurologije, nauropsihijatrije i štočega pride. U svojim knjigama prenosio je svoje znanje i iskustva upravo kroz konkretne primjere, kakve sam u praksi nebrojeno puta provjerio i potvrdio kao učinkovite. Elem, nije ovo tekst o meni, nego o „šurkovačkom fenomenu“, ali moram istaći i na bazi kakvih kompetencija dajem mišljenje.

Dakle, šta to čini naš fra Ivo?

Prvo moramo apostrofirati da vijernici na molitvu dolaze sa nekoliko stotina kilometara udaljenosti (ponajviše iz Hrvatske, ali i iz daljeg inostranstva). Mnogi dolaze gladni ili slabo nahranjeni, šta znači dodatno iscrpljeni. One bolesne i starije bukvalno unose u crkvu.

Pri tom nije za zanemariti ni činjenica da vijernici dolaze sa već dobrano uspostavljenim predubjeđenjem da se u „ruke Božje“ predaju preko iscjelitelja, čudotvorca, harizmatika... Upravo dolaze ubijeđeni da će pasti na pod kad ih fra Ivo dotakne svojom „čudotvoračkom rukom“.

Znači, ukratko sam pojasnio nad kakvom masom fra Ivo započinje svoju dobro uvježbanu seansu. Sad mogu preći na njegovu metodologiju i sredstva kakvima se služi.

Prvo šta ovaj sveštenik čini jeste propovjed o grešnosti, o ljudskoj krhkosti, o „strašnom sudu“ koji prijeti svima koji ne traže oprosta (posebno preko njega). Kako rekoh priprostu svjetinu, kakvu u principu okuplja, nije teško zastrašiti.

Nakon toga slijedi „faza traženja oprosta“ u formi molitve. To započinje govornom molitvom, a završava kolektivnim pjevanjem crkevih pjesama. Pjevanjem upravlja orkestar posebno postavljen radi stvaranja atmosfere.

To je faza kad fra Ivo polako „testira“ masu pozivima da ustanu, podignu ruke, da se grle i ino. Na vrhuncu kolektivne ekstaze fra Ivo umiruje masu, pa ponovo započinje propovijed. Tu nije pitanje samo onoga šta on izgovara, nego i načina na koji to čini. Njegov govor je iste visine tona, autoritativan, ma prosto rečeno – hipnotički i sugestivan.

Nakon propovijedi ponovo slijedi zajednička glasna molitva, pa ponovo muzika i pjevanje... Uglavnom, za mojih tri sata provedenih na licu mjesta uslijedilo je trostruko ponavljanje opisanih sekvenci. Pritom, primjetno je kako su propovjedi sve oštrije, zajedničke molitve sve glasnije, dok horsko pjevanje postepeno prelazi u klasičan kolektivni trans.

Znači, ljude premorene putovanjem, gladne, iscrpljene, a dobrim dijelom stare, bolesne i iznemogle, fra Ivo dovodi u poziciju apsolutne kontrole nad masom. Tek tad i nad tako iscrpljenom masom slijedi famozno „izbacivanje zloduha i blagoslov“ – ono po čemu je fra Ivo prepoznatljiv, ono šta ga čini „čudotvorcom“!

Vijernici polako prilaze svešteniku jedan po jedan, ili ih dobrim dijelom donose. Tada ih on pita odriču li se grijeha i zlih duhova. Kad dobije potvrdan odgovor on na njihovu glavu polaže svoju ruku. U pravilu vijernici nakon toga padaju na pod, ali im u tome dobrano pomažu prisutni koji ih pridržavaju.

Znači, došli su sa željom da pred fra Ivom padnu na tlo, tako da tim „padanjem“ u stvari sami sebi „pravdaju“ putovanje, iscrpljivanje, molitvu... Kako prednje rekoh mnogi zbog starosti i bolesti  ionako ne mogu samostalno stajati, a gro njih tek podliježe instrumentalizaciji mase kakvu ovaj sveštenik vrlo vješto čini.

Ono šta želim apostrofirati jeste moje mišljenje da fra Ivo Pavić samo uspješno manipuliše masom i ništa više! No, da bih to dodatno potkrijepio moram priznati kako svoje mišljenje ne zasnivam samo na znanjima u oblasti kriminalistike, nego i na znanjima i vještinama javnosti potpuno nepoznatim.

Davno, još kao mladić, proučavao sam metode medicinske hipnoze, sugestije, autosugestije, te opšte psihologije (prije negoli sam psihologiju izučavao kao nastavni predmet). Poznajem nekih desetak metoda medicinske hipnoze i mogu reći da u tome nema ničeg misterioznog, pa ni pretjerano teškog. Prosječnu osobu, normalno koja želi i prihvata da se podvrgne hipnozi, uspijevam dovesti u stanje duboke hipnoze za nekih minut (maksimalno dva). Ističem kako to ne činim često, odnosno da vrlo rijetko pribjegavam hipnozi, i to iz prostog razloga što nemam pojma šta bih činio sa hipnotisanom osobom. Ja nisam psihijatar pa da hipnozu koristim kao sredstvo liječenja, tako da sam jedino ispraktikovao kako osobu dovesti u hipnotičko stanje i vratiti je iz istog.

Hipnozu pominjem samo radi argumentovanja navoda da je lako manipulisati ljudskom psihom do stanja u kom je osoba potpuno pod kontrolom drugoga. No, za razumijevanje „fenomena“ fra Ive mnogo važnija su znanja u oblasti sugestije i autosugestije. Vidite, prije nekih 2 500 godina u antičkoj Grčkoj postojali su hramovi u kakvima su sveštenici liječili bolesnike „čistom“ sugestijom. Prvo bi paljenjem eteričnih ulja bolesnike dovodili u stanje polusna, a potom bi jednom po jednom govorili kako može i treba da ozdravi.

Znači, nije „naš“ fra Ivo ništa novo izmislio, nego samo manipuliše sviješću ljudi onako kako su to mnogi činili hiljadama godina. Ili, da se prisjetimo kako „svetilišta“ poput šurkovačkog i „mesija“ poput fra Ive u Sjedinjenim Državama imamo na hiljade. Ponavljam: na hiljade! I to danas, a ako se prisjetimo 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, kad je to doseglo svoj vrhunac, onda doista nemamo o čemu pričati.

Na kraju ostaje mi samo da se zapitam: da li je fra Ivo Pavić heretik? Ukoliko zloupotrebljava ljudske zablude, muku ili tek vjerovanje, onda on čini bogohuljenje i herezu. To da nije čudotvorac zasigurno zna svako iole racionalnog promišljanja, no, ključno pitanje jeste: da li je prevarant? Po mom sudu jeste! Samo, ukoliko je varalica, onda je i heretik – to ukazuje elementarna logika. Znaju to odlično i katolički biskupi u BiH- i Hrvatskoj, samo im je ipak „drag“ novac koji fra Ivo prikuplja o ogromnim iznosima i redovno im prosljeđuje.