Mi smo KANIBALI!

Da, smatram da smo kanibali, čudovišta najgore vrste koja jedu čak i vlastitu djecu!

Piše: Borislav Radovanović

Vic kaže da je neki naš zemljak iz Republike Srpske otišao na rad u prašume Južne Amerike. I jednog dana uhvati ga pleme amazonskih divljaka.

„Sad ćemo te skuvati i pojesti!“ kaže našom zemljaku poglavica.

„Pa čekajte ljudi, kakav je to način da me pojedete. Vi ste onda kanibali!“ zavrišta zemljak.

„Ma mi smo divljaci i šta nas briga. Ima da te pojedemo i gotovo!“ odgovara poglavica.

„Kako divljaci? Imate li vi ovde SNSD ili SDS?“ zapita zemljak poglavicu.

„Nemamo!“ odgovori mu ovaj.

„A imate li DNS ili PDP?“.

„Nemamo!“ uslijedi ponovo.

„Pa od čega ste onda, brate mili, podivljali?“ začuđeno upita naš zemo.

Ovaj stari vic uvodi nas u pitanje: da li smo mi gori kanibali od amazonskih divljaka?

Znam, prvi zaključak biće da mi nismo divljaci, da smo milenijumima daleko od toga. Možda i jeste tako jer da smo divljaci, onda bi se povodili za prirodnim nagonima. Prvi prirodni nagon jeste onaj o samoodržanju. Zato, primjera radi, pojedine životinje u krdima (ili jatima) prelaze po nekoliko hiljada kilometara – da bi preživjele u toplijim krajevima. Potom se jednako dalekim putem vraćaju radi razmnožavanja.

Sad, razmnožavanje nas vodi ka drugom prirodnom nagonu – ka produženju vrste? Kako mi (ljudi) ovde „produžavamo vrstu“ poznato je iz odnosa mortaliteta i nataliteta, iz „bijele kuge“ i ino.

Nismo mi divljaci, a kamo sreće da jesmo, jer bi se onda pridržavali prirodnih zakona i nagona kakvi uvijek obezbjeđuju samoodržanje i produženje vrste.

Kažu da se čovjek od životinje razlikuje po posjedovanju svijesti. OK, zapitajmo se koliko smo svjesna bića?

Kakva je to svijest koja čovjeka drži potpuno otupjelim prema vlastitom opstanku? Pitanje opstanka uvijek je vezano sa zadovoljavanjem (bar osnovnih) životnih potreba. Da li mi zadovoljavamo potrebe i u kom obimu? Dovoljno je reći da prosječna plata Republike Srpske ne obezbjeđuje ni polovinu „potrošačke korpe“. Naše potrebe smo sveli na ono najnužnije, na minimum minimuma! Samo, da li je to život „dostojan čovjeka“?

Ljudi moji, u zadovoljavanju potreba nismo mi daleko odmakli od jasenovačkih zatočenika ili robova koje njihov vlasnik hrani samo do mjere u kojoj može da ih dalje eksploatiše. Tu, normalno, mislim na gro stanovništva Republike Srpske.

Elem, vratimo se na pitanje: da li smo svjesna bića? Da jesmo, pa zar bi pristajali na ovakve životne uslove. Još pride gledamo naše „elite“ kako se bukvalno razmeću onim šta nama uskraćuju. Gledamo i ćutimo!

Realno: činimo li bilošta na planu pozitivnih promjena? Po mom sudu ne činimo bukvalno ništa. Sve se svodi na ćutanje i trpljenje. I zašto ćutimo i trpimo? Sviđalo se to nama ili ne: ćutimo i trpimo samo zarad one kutlače hrane i koje prnje kakvu očekujemo od naših robovlasnika!

Sistem je podešen tako da gro populacije zadovolji onaj minimum  potreba, s tim da se sve više njih snalazi u „mršavim“ kontejnerima. No, to minimalno zadovoljavanje potreba svodi se na jednodnevno ili kratkoročno višednevno puko preživljavanje. Naši „robovlasnici“ obezbijede nam preživljavanje za maksimalno pola mjeseca i to jasno vidimo kad uporedimo prosječnu platu i potrošačku korpu.

Znači, čak su i robovlasnici dugoročnije planirali obezbjeđivanje potreba svojih robova. I mi na tu činjenicu samo ćutimo i trpimo. Niti se povodimo za zakonima prirode niti ljudskom sviješću. To je naprosto činjenica.

Sad, kad smo apsolvirali prednje činjenice vratimo se na kanibalizam. Vidite, trebalo bi da smo svjesni kako svaki naš zalogaj potiče iz naših pridodnih resursa ili iz kredita koje opet garantujemo prirodnim resursima. Čovjek, i kao pojedinac i kao društveno biće, ovisi od prirodnim resursima.

No, sve pretpostavke našeg opstanka mi smo prepustili svojim „robovlasnicima“. Gledamo kako uslove našeg pukog bitisanja arče, uništavaju, rasprodaju u bescjenje i ino. Gledamo i ćutimo, a sve zarad one pomenute „kutlače“.

E ovde se moramo zapitati: do kad tako? Duboko smo svjesni da naše prirodne rezerve nisu beskonačne, odnosno da su i te kako ograničene. Znači, ono šta mi danas potrošimo automatizmom umanjujemo svom potomstvu. Upitno je koliko dugo ćemo i mi moći bitisati na ovakvim principima preraspodjele, a nepobitno je da našem potomstvu nećemo ostaviti ništa!

E zato tvrdim da smo kanibali i to oni najgore vrste – koji „jedu“ svoje potomstvo! Sviđalo se to nekom ili ne: vraćam se na prednje rečeno – mi nismo divljaci. Da bogom jesmo povodili bi se za prirodnim nagonima i nastojali obezbijediti opstanak sopstvenog potomstva.

Istovremeno nismo ni svjesna bića, jer da jesmo ne bi pristajali na ovakvo puko „preživljavanje“, bez ikakve budućnosti! Naše potomstvo neće imati ni minimuma pretpostavki za budućnost jer smo ih mi „pojeli“. Šta smo mi onda?

Rezimirano: mi smo ČUDOVIŠTA! Mi smo (nus)produkti neuspjelog eksperimenta. Mi smo KANIBALI!