OMERTA KAO VRHOVNI ZAKON

Kada se Omerta ili mafijaški „zakon ćutanja“ pozicionira iznad ustava i zakona onda govorimo o iznimno opasnoj i razarajućoj društvenoj pojavi kakvoj se beskompromisno moramo suprotstaviti. To je naprosto pitanje opstanka!

Piše: Borislav Radovanović

Indikativno je koliko su neki termini duboko infiltrirani u našu svijest, a da narodski rečeno pojma nemamo o njihovom izvornom i stvarnom značenju. Sa tog stanovišta upravo je interesantna riječ „mafija“, kakva javnim diskurskom dominira do nivoa potpunog obesmišljavanja. Treba znati da je termin mafioso prvi put upotrijebljen u jednoj pozorišnoj predstavi davne 1800. godine. Sam pojam izvorišno označava „mladića čvrstih pesnica“. Odatle je kasnije izveden termin mafia ili u srpskom jeziku mafija.

Upravo je interesantno da stručna javnost pojam mafija prepoznaje i koristi u pogrešnom kontekstu. Ovim pojmom označavaju sicilijanske kriminalne grupe sa početka 19. vijeka, odnosno grupama nepismenih i zatucanih seljaka-bandita dodjeljuju dimenzije kakve objektivno nikada nisu postojale. Brojni kriminolozi svjetskog nivoa istraživali su ovaj fenomen na samoj Siciliji i nedvosmisleno utvrdili da na ovom otoku nikada nisu postojale kriminalne organizacije pogrešno interpretirane/prezentovane snage, obličja i strukture. Problem Sicilije tog doba bio je u slaboj državi, te izuzetno kriminalizovanim i korumpiranim strukturama vlasti i institucija.  Današnja eksjugoslavenska društva upravo muče identični problemi i zbog toga tekst započinjem na ovaj način.

Pogrešnom analogijom došli smo do toga da Omertu ili „zakon ćutanja“ ne prepoznajemo u objektivnom značenju. Preusko je ovaj pojam posmatrati na relaciji odnosa vođa – sljedbenik, ili kriminalni šef i njegov poslušnik, a posebno u kontekstu kojekakvih „zakletvi“. Moramo govoriti o jednom mnogo širem i po društvo pogubnijem fenomenu u kom su nosioci kriminala istovremeno i nosioci političke i institucionalne moći. Takvi koriste sve raspoložive institucionalne i vaninstitucionale instrumente moći, te ih podređuju sopstvenim kriminalnim interesima. Dakle, govorim o zloupotrebama institucija, a posebno onih privrednih i represivnih, zarad kriminalnog bogaćenja i širenja moći i uticaja od strane grupa i/ili pojedinaca.

Obzirom da ovde govorimo o nedozvoljnom/kažnjivom kršenju ustava i zakona valjda je shvatljivo nastojanje da se unutar društa uspostavi jedan „vrhovni zakon“ kakvom će se svi povinovati iako je u pitanju „nepisani zakon“. U tom kontekstu „zakon ćutanja“ moramo shvatiti kako oblik kršenja slobode mišljenja i izražavanja. Elementarna pretpostavka kvalitetnog sprečavanja i suzbijanja najtežih oblika kriminala, u kakav su inkorporirani predstavnici vlasti i institucija, jeste prepoznavanje problema. To nadalje podrazumijeva javno progovaranje o postojanju problema, o njegovim pojavnim oblicima i štetnim posljedicama, a kako to izvesti bez slobode mišljenja i izražavanja? Krajnji cilj ovakvog gušenja slobode izražavanja jeste stvaranje svojevrsne „kulture ćutanja“ kao pojave iz kakve društvo prosto nema snage otrgnuti se. Istrgnuti se iz kandži kriminala i korupcije.

Elem, ovde dolazimo do esncijalnog pitanja: ko je „pozvan“ da prekrši taj famozni „zakon ćutanja“, a zarad opšteg dobra? To su prije svega intelektualci! Biti intelektualac ne znači imati fakultetsku diplomu i visoko (najčešće dobro plaćeno) namještenje. Još manje to znači nositi skupa odijela, biti prisutan u medijima i javnosti uopšte. Intelektualac može biti samo onaj ko spoznaje procese i događanja u svom okruženju (pa i u svijetu). I to da ih prepoznaje objektivno, racionalno i kritički.

I upravo kritička spoznaja dijeli intelektualce od kvaziintelektualaca. Kvalitetno obrazovana osoba uvijek posjeduje taj kritički odnos prema posmatranim pojavama ili procesima. No, ukoliko intelektualac uviđa ili kvalitetno percipira činjenice, a zarad određenih razloga (najčešće interesa) ćuti, okreće glavu od problema ili izbjegava ukazati na neprihvatljiva ponašanja, u biti ne može se „trsiti“ kao intelektualac. To je samo još jedna kategorija „(kvazi)intelektualnih klimoglavaca“.

Dakle, da ovu priču polako rezimiramo. U našem ex-Yu regionu onih pravih i odistinskih intelektualaca je premalo. Ukoliko govorimo o BiH-i i Srpskoj možemo ih slobodno prebrojati na deset prsta (i to nogu!). Da nije tako, pa zar bi imali kolektivno ćutanje o opasnostima kakve nas bukvalno vode u ambis, u nepovratnu propast? Nekih desetak „sokolova“ koji uporno neće da ćute bukvalno je premalo da bi unutar šire populacije razvili svijest o pogubnosti ovakvog sistema i nakaradnog društva.

Pritom, u medijskom prostoru naši odistinski intelektualci redom se nalaze na „crnim listama“ i onemogućeno im je šire djelovanje. U toj medijskoj branši dominiraju nadriintelektualci koji funkcionišu po „kopi-pejs principu“, a kako je to za nekvalitetne intelektualce karakteristično – prosto „pucaju“ od sujete. Ma to je kategorija na koju ne vrijedi trošiti vrijeme i riječi.

I šta je posljedica ovakvog stanja? Konkretno, određene grupacije polupismenih baraba društvu su nametnule „zakon“ koji jedino znaju i priznaju. ZAKON ĆUTANJA! Zbog čega je našiim kvazielitama toliko važan „zakon ćutanja“, osim onih dobro nam znanih kriminalnih i koruptivnih razloga? Prosto, kako rekoh u pitanju su polupismene barabe kakve ne mogu dati odgovore na pitanja kakva bi im javnost trebala/morala postavljati. I zato ovde imamo praksu da banditsko-nakaradne „elite“ bezobzirno zgaze svakog intelektualca koji nastoji bar ukazati na teške probleme ovoga društva. Autor teksta to odlično zna na bazi vlastitih iskustava.

Znači, ukoliko uobzirimo činjenicu da je istinskih intelektualaca sve manje, a onih „nadri-kvazi-klimoglavaca“ sve više proizilazi da će „Omerta“ ili „zakon ćutanja“ ovde još dugo biti vrhovni zakon. To u daljem znači da se ne možemo nadati nikakvim pozitivnim promjenama! U konačnici to znači da naša djeca nemaju budućnosti!