četvrtak, 21. rujna 2017.

Ispovijest „plaćenika“



Plaćenik, izdajnik, plaćenik, izdajnik... riječi su kojima me svakodnevno etiketiraju politički neistomišljenici. Eto nemam problem da objelodanim kako je biti „plaćenik“ i „izdajnik“ Republike Srpske.


Piše: Borislav Radovanović

Jutros sam posljednjih deset maraka potrošio za gorivo pozajmljenog automobila, a sve kako bih po nalogu načelnika prijedorske policije otišao u Banjaluku na još jedan „vanredni“ (meni su postali redovni) ljekarski pregled.

Nemam podatak koliko je ovoga puta MUP platio ljekarsku komisiju, baš kao što nisam shvatio ni zbog čega sam pregledan. Ono šta znam jeste da sam pola dana gladan i neraspoložen ispunjavao psihotestove i odgovarao na suvisla pitanja.

Jednako pojma nemam koliko je MUP nedavno platio psihijatrijsko vještačenje o tome da li sam sposoban za participiranje u četiri disciplinska postupka, koliko ih se trenutno vodi protiv mene. Pošto im ovaj nalaz nije omogućio da mi uruče toliko željeni otkaz sad traže načina da me pošalju u invalidsku penziju. Samo da „nestanem“ iz MUP i to nakon 22 godine časne i predane službe.

No, to su samo djelići onoga čemu sam izlagan od 2014. godine. Evo javno pozivam ministra Dragana Lukača da saopšti građanima koliko hiljada maraka budžetskog novca su on i Ivanić potrošili da bi me eliminisali iz službe? Doduše, to građani još uvijek nisu osjetili obzirom da mi MUP revnosno umanjuje plate za 30 odsto. Nemam predstavu koliko hiljada maraka sam izgubio zato što me godinama prinudno šalju na bolovanje, a onda mi umanjuju platu.

Uglavnom, moja primanja zadnjih tri mjeseca su takva da moram donijeti u banku novac i namiriti manjak sredstava za kredite. Nekako sam i bio na „nuli“ dok su mi platu obračunavali kroz bolovanje, a onda su bez ikakvog pismenog ili usmenog objašnjenja počeli da primjenjuju suspenziju kao osnov za obračunavanje plate. Jednostavno, mogu kako hoće!

Elem, hajde da razjasnimo neke činjenice. Suspendovan sam nakon što je protiv mene pokrenut monitirani krivični postupak da sam 29. septembra prošle godine napao načelnika Ivanića i prijetio da ću ga ubiti. Ovih dana ću predsjedniku prijedorskog suda podnijeti zahtjev da ubrza suđene. Eto i tog paradoksa da okrivljeni traži od suda da ga što prije presude.

Moram taj postupak ubrzati iz više razloga. Kako čovjek ne želim da na mom imenu stoji „mrlja“ krivičnog progona, a posebno ne za delikt koji nisam počinio. Podsjetiću javnost da je povodom mog prošlogodišnjeg protestnog performansa policija nelegalno ušla u moj posjed i maltretirala mi porodicu. Kad sam zatražio objašnjenje zašto to čine doživio sam da me Ivanićev samoproklamovani „pratilac“, inače običan kriminalac, Danko Karanović fizički napadne.

Kad sam pozvao tužilašto i slučaj prijavio, onda su brže-bolje izmislili da sam ja napao Ivanića i čak me uhapsili. Na to su izdali ono famozno saopštenje za javnost, koje su prenijele desetine B-H i regionalnih medija.

Da bi me predstavili nekakvim izdajnikom naveli su da sam tokom performansa na sebi nosio natpis „Ovo je logor“. To što je istragom utvrđeno da nisam nosio takav natpis, odnosno da je Ivanić u saopštenju lagao, to danas nikog ne interesuje, a upravo je to pominjanje „logora“ sadržavalo naslove desetina tekstova.

Potom su sramotno naveli da sam dva puta liječen na „neuropsihijatriji“ i to da bi me kvalifikovali kao opasnog luđaka, a istina je doista bolna i zastrašujuća. Tokom 2014. godine osvjedočeni kriminalac Vojislav Peklić je tražio vanredno ispitivanje moje radne sposobnosti, i to nakon što sam zatražio da se ispita njegova odgovornost u sprečavanju dokazivanja milionskog (organizovanog!) kriminala na štetu Fonda zdravstva.

Znači, „uniformisani kriminalac“ Pelkić, kog sam svojevremeno kao operativac obrađivao zbog sprege sa organizovanim kriminalom, zbog čega je suđen i dobio otkaz, ko kadar SNSD dolazi mi za načelnika. Dodikova tranka inače preferira korumpirane bitange poput Pelkića i desetine sličnih na najvišim policijskim pozicijama.

I u već ustaljenom maniru Pelkić ponovo mešetari sa organizovanim kriminalom, a da bi spriječio dokazivanje sopstvenog kriminala „procjenjuje“ da ja nisam mentalno zdrav. Šalje me na vanredni ljekarski pregled, koji je na kraju rezultirao kliničkim ispitivanjem radne sposobnosti. Šta to znači?

U praksi to je značilo da sam na odjeljenju prijedorske psihijatrije morao provesti 16 dana, kako bi me ljekari posmatrali i ispitivali. I šta su utvrdili? Samo da sam osoba izuzetno visoke inteligencije i, normalno, da sam sposoban za poslove policijskog inspektora.

No, zalud sva moja patnja i šteta, pa čak i nekoliko hiljada maraka koje je MUP potrošio na medicinska istraživanja, kad novi načelnik Dalibor Ivanić nakon samo par mjeseci traži ponovo ispitivanje radne sposobnosti. I opet prinudno bolovanje, umanjivanje od plate, silni pregledi i na kraju još jednom 16 dana  ovoga puta banjalučkoj psihijatriji.

Znate li kako smo okončali ovu „medicinsku bitku“? Poslije dvije godine sam shvatio da je dalje besmisleno insistirati na očuvanju statusa kriminalističkog inspektora i dalje štetovati, pa sam se obratio ministru Lukaču.

Pitao sam ministra zbog čega punih dvije godine trpim maltretiranja i štetu povodom ispitivanja moje radne sposobnosti, a on sve to vrijeme u ladici drži moju molbu u kojoj tražim da me rasporedi na mjesto državnog službenika. 

Zamislite, hiljade maraka je MUP potrošio na medicinska ispitivanja, ja sam isto tako štetovao hiljade maraka, a sve to se moglo riješiti preko moje molbe. I šta je Lukač učinio? Ekspresno je donio rješenje da me raspoređuje na poslove državnog službenika – višeg stručnog saradnika, s tim da se pozvao na moju molbu.

Elem, za dvije godine sam više od polovine vremena bio sam na prinudnom bolovanju i čak 32 dana proveo na psihijatrijama, a samo kako bi utvrdili da sam previše inteligentan za policijski posao. No, ono šta boli jeste da Dalibor Ivanić u javnom saopštenju povodom mog hapšenja tvrdi kako sam dva puta bio „liječen“ na "neuropsihijatriji", a odlično mu je poznato da sam u bolnicama bio radi ispitivanja radne sposobnosti kakva su upravo on i Pelkić tražili.

I šta sad slijedi? Prvo ćemo okončati ovaj krivični postupak. Tu je okružni tužilac Mirjana Basrak Miodragović „samo“ propustila da sasluša preko deset svjedoka i da izuzme više materijalnih dokaza. Da je to učinila sud joj ne bi potvrdio onakvu „skalabudženu“ i montiranu optužnicu. No, predstoji nam suđenje u kom ću van svake sumnje dokazati da sam ja žrtva krivičnih djela, a nikako počinilac.

Nakon toga zna se šta slijedi - tužba protiv Republike Srpske za nadoknadu štete. Žao mi je što ne mogu tužiti Lukača, Ivanića i Mirjanu Basrak Miodragović, ali nisam ja donosio zakone. Građani republike Srpske su ti koji će (preko budžeta) isplatiti mi štetu u visini nekoliko desetina hiljada maraka.

Istovremeno, Lukač i Ivanić su protiv mene pokrenuli disciplinske postupke za svaki tekst u kojem sam ih pominjao. I onda je uslijedio njihov princip „kadija i tuži i sudi“, ali sve to će se naći pred sudom.

Samo primjera radi kakvi „stručnjaci“ meni sude navešču da sam prošle godine, nakon zaprimanja poziva za disciplinsko ročište, u skladu sa važećom uredbom vlade podnio ministru Lukaču zahtjev za izuzeće Ivanića u svojstvu disciplinskog tužioca. I dobijem ekspresan odgovor kako Ivanić moj zahtjev odbija kao neosnovan.

Na zakazanom ročištu ukažem na to da je u srpskim pravnim doktrinama od sredine 14-og vijeka i Dušanovog zakonika poznat institut prema kom službeno lice čije se izuzeće traži ne može samo o tome odlučivati. I komisija prihvati, a šta bi drugo, ovaj moj prijedlog, te svu dokumentaciju dostavi Lukaču. Ovaj, kako je red i kako zakon nalaže, poništi Ivanićevu pravnu glupost u vidu zaključka.

Međutim, nakon mjesec-dva dobijam novi poziv i ovoga puta po Zakonu o opštem upravnom postupku od vlade tražim izuzeće ministra Lukača iz postupka. I gledaj sad čuda. Ministar, umjesto vlade kao nadležnog subjekta, donosi zaključak kako odbija moj zahtjev za njegovo izuzeće. Lukač ponavlja glupost Ivanića i to u još gorem obličju tvrdeći da je moj zahtjev nedopušten. Očito ministar nikad nije pročitao Zakon o opštem upravnom postupku.

Sad, sa takvim dokazima u domenu notornih gluposti prozvanih Lukača i Ivanića normalno je da ću tužiti MUP-a zbog kršenja radničkih prava. I ponovo će građani Republike Srpske morati da mi plate nekoliko desetina hiljada maraka, a samo zato što na čelnim mjestima u policiji su postavljene iskompleksirane budaletine.

Dakle, dragi moji sugrađani, godinama porodica i ja se teško zlopatimo, ali će sve to rezultirati pozamašnim odštetama na vaš račun. Znači, u ovom trenutku sam „plaćenik“ građana Srpske, a koliko prihodujem može vidjeti svako koga to zanima. Bez ikakvog stida odvešću svakog znatiželjnika do bankomata i pokazati mu da sam na sve tri kartice godinama u maksimalno dozvoljenom minusu.

Istovremeno, još uvijek nisam postao „izdajnik“ i tužio Republiku Srpsku da mi nadoknadi štetu koju su mi prouzrokovali „stručnjaci“ poput Lukača i Ivanića. No, kad čujem da je Lukač svoja ranjavanja naplatio 40 000 maraka nimalo mi neće biti problem da svoje „rane“ (materijalnu i nematerijalnu štetu) naplatim najmanje dvostruko toliko.

Poslije naplaćivanja štete svi me redom mogu nazivati izdajnikom i plaćenikom koliko im drago, no zamolio bih da se do tada uzdrže jer nije lako od troje djece uzeti zadnjih deset maraka kako bih ispunio Lukačove i Ivanićeve „umotvorine“ - kakvima, baš kao i do sada, neće me uspjeti udaljiti iz MUP-a.