Lukač je debelo naplatio „krvarenje“

U fokusu javnosti je informacija da je ministru Draganu Lukaču na ime ratne odštete isplaćeno 40 000 maraka. Na to moramo dodati i 171 786,50 maraka dobijenih od Dodika novembra 2000. godine i to od onih 100 miliona dolara koje je Madlin Olbrajt odobrila Dodikovoj vladi.

Piše: Borislav Radovanović

Još uvijek čekamo da ministar policije Dragan Lukač potvrdi ili opovrgne tvrdnje Vukote Govedarice da je tužbom protiv Republike Srpske naplatio ratnu štetu u visini od 40 000 maraka. Ovde valja apostrofirati matricu po kojoj su sudovi presuđivali u korist tužilaca.

Matrica je vrlo jednostavna. Oni koji su tužili Republiku Srpsku tvrdili su da su protivpravno mobilisani i prisiljeni da učestvuju u ratnim dejstvima. Pritom, mahom je korištena činjenica da Srpska nikad nije proglasila ratno stanje, pa time ni imala pravo na mobilizaciju. Sudovi su priznavali štetu u domenu pogibija, ranjavanja, pa sve do duševne boli.

Sumnjam da je ministar Lukač bez prednjih navoda mogao dobiti sudski spor i odštetu, a on neka me demantuje. Međutim, nedvosmisleni dokazi ukazuju da je Lukač svoje „krvarenje“ (izraz koji je on javno upotrijebio) naplatio i u mnogo većem iznosu od pomenutog.

Već sam pisao o tome kako je tadašnji premijer Milorad Dodik svom „miljeniku“ Draganu Lukaču novembra 2000. godine dodijelio i tada i danas fantastičnih 171 786,50 maraka, a na ime rješevanja stambenog pitanja. Tada je ovaj iznos bio i više nego dovoljan za kupovinu vile na Dedinju!

To da je Dodik dodijelio Lukaču 171 hiljadu maraka utvrđeno je u sudskoj presudi protiv Dodika, koju sam našao na stranici o njegovom imovinskom kartonu. Čak sam fotografisao PDF verziju presude i to predočio javnosti (vidi foto).

Objasnio sam i Dodikove laži u kontekstu njegovih tvrdnji da je morao ministrima kupovati odijela (vidi vezani tekst). Međutim, ono šta ovde treba apostrofirati jeste činjenica da je Madlin Olbrajt samo u prvoj tranši 1998. godine Dodikovoj vladi odobrila 100 miliona dolara. To je bila cijena naše izdaje Srbije tokom NATO agresije. Bez ikakvog uvijanja kažem da se za Lukačovo stambeno zbrinjavanje pobrinula Olbrajtova.

Za kraj preostaje mi da odreagujem na silne komentare o tome kako nemam „dignitet“ da Lukača javno prozivam. Na to ću odgovoriti nespornim činjenicama. Lukač je bio u VI (banjalučkom), a ja u VII (prijedorskom) odredu Brigade specijalne policije MUP RS.

Moj odred je podnio najveći teret odbrane na zapadnokrajiškom ratištu tokom i nakon „Oluje“. Zato ne čudi činjenica da je preko 65 odsto pripadnika odreda izginulo ili izranjavano. U domenu specijalnih jedinica u svijetu postoje rijetki primjeri da je tek svaki treći specijalac preživio bez rana.

Odjeljenje u koje sam raspoređen nakon popune odreda jula 1995. godine brojalo je komandira i 12 specijalaca. Za samo četiri mjeseca krvavih borbi i nadljudskih napora jedini sam ostao nepovrijeđen. Komandir i 11 mojih drugova je izginulo ili izranjavano. Eto nekom srećom ili vještinom ostao sam nepovrijeđen s tim da niti jedan okršaj nisam propustio.

I šta danas imaju moji ratni drugovi? Koliko znam niko od njih nije ni pomislio da tuži Republiku Srpsku. No, ni Srpska se nije pretjerano trudila odužiti se svojim najboljim borcima. Mnogi nekadašnji nesumnjivi heroji danas su bez posla i primanja, i bukvalno tavore na rubu egzistencije, baš kao i gro boračke populacije.

Znači, desetine hiljada boraca je krvarilo u stvaranju Republike Srpske, a kako danas žive? Njima Madlin Olbrajt nije dala ni centa! Odlično se zna kome i zašto je Olbrajtova plaćala. I to je istina sa kojom se moramo suočiti.

Onima koji žele doznati više preporučujem da samo kliknu na donji/vezani tekst.

VEZANI TEKST: „Dodikove laži“:

http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2017/05/dodikove-lazi.html