Referendum – najveća podvala Novog svjetskog poretka

 

U danima kad Milorad Dodik najvaljuje otkazivanje svih obećanih referenduma, pa čak i mijenjanje skupštinskih odluka, treba proanalizirati ovu „referendumsku podvalu“ centara moći koji teže ka uspostavljanju Novog svjetskog poretka i globalizaciji.

Piše: Borislav Radovanović

Ovu našu današnju nesrećnu Bosnu i Hercegovinu treba shvatati kao svojevrstan eksperiment centara moći Novog svjetskog poretka u kom najgori mogući civilizacijski šljam ispituje granice do kojih je moguće manipulisati kolektivnom sviješću. Na nama istražuju modalitete globalnog porobljavanja i samo zato naši životi prolaze u patnjama, nesrećama, nepravdama i opštem sluđivanju.

Da bi shvatili kako „srpski referendum“ nije tek Dodikov politički spin, nego ozbiljan instrument globalista, moramo poći od nekih činjenica. Nasilno i protivpravno razbijanje SFRJ moramo posmatrati kroz prizmu centara moći kapitalizma, kao manje-više opštecivilizacijski dosegnutog oblika društvenog uređenja.

Sama ideja da jedna komunistička država može dosegnuti stepen demokratizacije prihvatljiv zapadnoevropskim demokratskim društvima za centre moći imperijalnog kapitalizma bila je krajnje opasna. Čin formalnog pridruživanja SFRJ Evropskoj ekonomskoj zajednici (preteči Evropske unije) za zapadne hegemone bio je neprihvatljiv i zato su odlučili uništiti i ovu zemlju i takve po njihove interese opasne ideje.

I dogodilo se ono šta je svima poznato – krvavi rat. No, naša opšta nesreća direktno se reflektovala na planu geopolitičkih dešavanja. Većina slavenskih i drugih naroda bivšeg Istočnog bloka odlučila se na samopokoravanje, samoporobljavanje i samokolonizovanje, šta je ipak blaži oblik gubljenja suvereniteta i enormne pljačke od ratnih stradanja.

To što je srpski narod suprotstavio se uspostavljanju Novog svjetskog poretka i globalizacije na kraju se ispostavilo kao hegemonističko sredstvo „disciplinovanja“ drugih naroda i država. Možemo kalkulisati sa činjenicom da je srpski narod u ovom devetogodišnjem ratu ostao neporažen šta svakako dokazuju dva mirovna sporazuma (poraženi u ratu potpisuju kapitulacije), ali moramo sublimirati i činjenicu da su u konačnici ipak profitirali centri moći imperijalnog kapitalizma.

No ovde moramo uobziriti i činjenicu da akteri globalizacije i danas obilato koriste „jugoslavenski primjer“ za globalno „disciplinovanje“, i samo zbog toga Zapadni Balkan konstantno drže u zamrznutom konfliktu. Elem, u svemu ovome najgore je što sve to uspješno čine zahvaljujući teškim manipulacijama i prevarama.

Jedna od tih prevara svakako je „srpski referendum“, jedna mantra koja se neće dogoditi dok god svijetom upravljaju današnji moćnici, ali služi kao korisno sredstvo manipulacija kolektivnom sviješću. Da je to tako dokazuju vrlo eklatantne činjenice.

Republika Srpska Krajina bila je ta izvorišna ideja očuvanja srpskih interesa u procesu razbijanja Jugoslavije i zato je onako zločinački i bezdušno uništena. Možemo unedogleg kalkulisati oko pitanja zašto je Republika Srpska „pošteđena“, pa sve do toga kako je to možda bilo u cilju prednje pomenutog eksperimenta kojim globalisti istražuju granice ljudskog sluđivanja.

Normalno, sa druge strane ne smijemo zaboraviti da se djelovanje svjetskih hegemona zasniva na strategiji „sukoba niskog intenziteta“ i da je dalje zločinaštvo nad Srbima moglo rezultirati nekontrolisanim sukobom, pa čak i potencijalnom ruskom reakcijom i mogućim porazom globalista. Nisu se Amerikanci onako dramatično iskrcavali na normandijskim obalama zbog već poraženog Hitlera, nego da zaustave Crvenu armiju u osvajanju kompletnog evropskog kontinenta. To „iskustvo“ zapadni hegemoni nisu zaboravili. Uz to valja napomenuti da je posljednje srpsko iskustvo „otrijeznilo“ Ruse i na čelo njihove države ustoličilo jednog Vladimira Putina.

Znači, sveukupno vidimo da su u pitanju kompleksna pitanja, pa je najbolje da se u daljem fokusiramo na pitanje srpskog referenduma ili „referenduma“. Za početak valja istaći kako je referendum u stvari odavno poznat model ispitivanja mišljenja građana oko nekog važnog društvenog pitanja. Ponavljam: samo model ISPITIVANJA MIŠLJENJA i ništa više!

Institucije su te koje na bazi prihvatanja ili čak neprihvatanja mišljenja građana DONOSE ODLUKE. Opet ponavljam: referendumom se ispituje volja građana, a institucije su te koje ODLUČUJU. Zato na samom početku mirnodopskog bitisanja Republike Srpske, već 1997. godine, Sjedinjene Države i NATO na vlast silom i protivpravno dovode svoju marionetu Milorada Dodika. I to čine zarad kontrole nad institucijama Srpske u vrlo složenom trenutku. Sa jedne strane Dodikova nenarodna vlada saučestvovala je u potpunoj NATO okupaciji Srpske, ali i u tada uveliko pripremanom novom zločinu protiv srpskog naroda – agresije na SRJ.

Međutim, srpski narod je već na narednim izborima pokazao šta misli o Dodiku i ponovo se opredijelio za državotvornu stranku SDS. Na ovo zapadni centri moći ovde dovode osvjedočenog mrzitelja srpskog naroda i Republike Srpske, ali i bivšeg operativca britanske obavještajne službe Mi-6 koji zna „posao“, Pedija Ešdauna. Svima je dobro znano kako je Ešdaun prekrajao izbornu volju građana, te devastirao i narod i entitet.

No, problem nastaje kad u krugovima međunarodne zajednice raste protivljenje autokratiji i teškom kršenju prava na kakvima je Ešdaun zasnivao razaranje Srpske, pa čak i štetio razvoju Bosne i Hercegovine. I tu centri moći Novog svjetskog poretka dolaze u problem, a time i u potrebu iznaženja novog oblikom kontrole nad svojim eksperimentom.

Sasvim očekivano ponovo posežu za provjerenom marionetom Miloradom Dodikom, no ovoga puta smišljaju prevaru kakvoj se gotovo niko nije nadao. U stvari već po loše izrežiranoj predstavi Dodika i Ešdauna moglo se posumnjati da tu nešto nije u redu. Naime, Ešdaunu nikakav problem nije bio da 800 srpskih predstavnika smijeni sa pozicija, pa i da im oduzme osnovna ljudska prava npr. na lična dokumenta ili zaposlenje. Sa druge strane navodno ništa nije mogao jednom „opozicionaru“ koji sve izglednije osvaja vlast obećanjem referenduma o samostalnosti. Doista je trebalo biti naivan i vjerovati u ovaj „igrokaz“, no, u tim trenucima nije bilo lako pretpostaviti o kako složenoj prevari je riječ.

Zašto je u interesu pojedinih centara moći bilo da 2006. godine ponovo dovedu Dodika na vlast i započnu mantru o referendumu. Pa iz istog onog razloga zbog kog su uništili Jugoslaviju, a Bosnu i Hercegovinu pretvorili u „eksperiment“. Tu je ključno uobziriti činjenicu da je uvođenje sistema PDV već bilo riješeno pitanje. Moramo znati da PDV sistem, kako to nedavno reče direktor Miro Džakula, obezbjeđuje 80 odsto budžeta svih nivoa vlasti – državnog, entitetskih, kantonalnih i lokalnih.

Dakle, BiH tada dolazi u poziciju da samostalno ekonomski bitiše, a to je u svakom pogledu osnova za dalje integrativne procese. Interes svih naroda, uključujući i srpski, i građana BiH je da imaju funkcionalnu državu, razvijenu javnu upravu, vladavinu prava, stićenje resursa i opšte sigurnosti. Da bi se to materijalizovalo najbolje kadrove Republike Srpske trebalo je pozicionirati u institucije države, gdje bi zajedno sa ostalim političkim subjektima iznalazili modele daljeg razvoja i države i entiteta.

No, srpski narod nasjeda na mantre o referendumu, šta kod Bošnjaka budi očekivano suprotstavljanje, a kod Hrvata priču o „trećem entitetu“. Bilo je za očekivati da će na ekonomskoj bazi doći do prevazilaženja konfrontacija i čak zbližavanja među B-H narodima, a sa daljim pozitivnim refleksijama na region. No dogodilo se upravo suprotno.

Bukvalno svi tada već započeti integrativni procesi pristupanja BiH u Evropsku uniju, gdje je naša zemlja uveliko prednjačila među državama regiona, su zaustavljeni. Kreće primjena „Grčkog scenarija“ u vidu vještačkog stvaranja srednjeg staleža od budžetskih parazita, ogroman novac se troši na krajnje kontraprodukrivne birokratske aparate, kriminal i korupcija narastaju do neslućenih razmjera, a građani se pretvaraju u „korisne idiote“.

Za sve to vrijeme Milorad Dodik samo još nije izmislio „referendum o bubamarama“, a sveukupno je taj demokratski i pravno validan instrument obesmislio do krajnjih granica. Da je ikada mislio iskoristiti referendum kao uporište u zaštiti etničkih interesa učinio bi to povodom odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda. Ovu kontraverznu odluku je implementirao, a „referendumisao“ je o kasnijim odlukama koje su samo zasnovane na ovoj ključnoj odluci na koju je MORAO odreagovati stvarnim referendumom.

I šta radi Dodik u trenucima kad je ekonomski, pravno, resursno i socijalno uništio Republiku srpsku? Sad „odustaje“ od svih mogućih i nemogućih referenduma. Ni to se ne događa nimalo slučajno i sve što čini je u funkciji interesa centara moći Novog svjetskog poretka i globalizacije.

U krimskom primjeru pokazalo se da referendum nije tek instrument u rukama svjetskih hegemona, nego da i drugi znaju iskoristiti ovaj legitimni oblik ispitivanja volje građana. U crnogorskom pristupanju u NATO pokazalo se da se centri moći Zapada čak boje primjene referenduma. Elem, ključni problem čini odluka katalonskog parlamenta o provođenju referenduma za nezavisnost.

Ukoliko Španija ne riješi ovaj aktuelni problem možemo sasvim izvjesno očekivati „pošast“ sličnih primjera. I kako da globalni hegemoni riješe ovu po njih potencijalnu opasnost? Teško destabilizovane države neće vraćati kredite njihovim bankama, neće kupovati njihovu robu u dosadašnjem obimu, niti će hegemoni eksploatisati resurse destabilizovanih država u naviknutom obličju. Dakle, „referendum“ umjesto sredstva postaje problem.

Zato je važno da u ovom trenutku svjetski poznat „referendumaš“ Milorad Dodik pošalje „poruku“ kako je to pogrešan pristup, kako se čak i Republika Srpska „odriče“ tog prava i slično.  To je zadatak koji Dodik trenutno realizuje i kom svi svjedočimo. Za nagradu biće mu skinute američke „sankcije“, koje su proglašene, ali nikad nisu praktično primijenjene. Zatim će za koji mjesec ući u vlast na državnom nivou, te pobijediti na izborima za srpskog člana Predsjedništva BiH.

No, ima još jedan razlog zbog kog Dodik nastoji istovremeno govoriti o što više referenduma. To čini da bi zamaskirao obećani referendum o pristupanju u NATO. Bosna i Hercegovina će, baš kao i Crna Gora, ući u Sjevernoatlanski vojni savez na bazi odluka institucija (bez referenduma), a tu Dodik igra ključnu ulogu.

Znači, na kraju balade za Dodika možemo sa skepsom samo konstatovati da je bio i ostao običan „NATO sluga“, ali kog ćemo morati trpiti još godinama jer je to u interesu Novog svjetskog poretka. I svi mi zajedno ostajemo samo zamorčići u jednom krajnje monstruoznom eksperimentu. Ili, da možda raspišemo kakav referendum?