Kolinda na zadatku: BiH u NATO

 

U analitičarskim krugovima postoji opšta saglasnost da hrvatska predsjednice ide kod Putina kao iskusna NATO operativka, da mu „izmjeri puls“ i prenese poruke protivnika. Ono šta drugi još nisu shvatili jeste da će ključno pitanje ovog sastanka biti ulazak BiH u NATO savez.

Piše: Borislav Radovanović

Primjećujem kako sastanak gospođe Grabar Kitarović i Vladimira Putina mnogi tumače kroz pitanje: „šta Hrvatska ima da se miješa u srpsko-ruske odnose“? Kao članica NATO i prema Srbiji neprijateljski raspoložena Hrvatska svakako je zainteresovana za najavljeno vojno jačanje Srbije pomoću ruskih donacija. No, ovde imamo mnogo širu dimenziju dešavanja.

Sama hrvatska predsjednica kaže kako posjetu Sjedinjenim Državama odlaže do okončanja razgovora sa Putinom i sa ciljem prenošenja informacija sa ovog sastanka. Istovremeno bivša pomoćnica generalnog sekretara NATO najavljuje kako sa Putinom namjerava razgovarati o pitanjima balkansko-regionalnog karaktera, gdje su srpsko-ruski odnosi samo dio složene slagalice.

Da bi shvatili „zadatak“ Kolinde Grabar Kitarović moramo postaviti vrlo jednostavno pitanje: koja balkanska država je trenutno u fokusu interesovanja SAD i NATO? To je nedvosmisleno Bosna i Hercegovina. U Crnoj Gori i Makedoniji je „stvar“ završena i BiH je na redu daljeg širenja evroatlanskih integracija. Deklarativnim bosansko-hercegovačkim vojnim svrstavanjem zadaje se težak udarac Srbiji i Rusiji, odnosno ostvaruje se dodatni pritisak na Srbiju da i sama uđe u NATO.

Istovremeno, valja napomenuti da gospođa Kolinda nije nimalo slučajno odabrana za ovaj specifičan i zahtjevan zadatak. Na nju se računa kao na iskusnog NATO diplomatu, ali je važnije znati kako je predsjednica Hrvatske pod plaštom „štićenja“ svoje države u mogućnosti da Putinu postavlja brojna pitanja. Šta svakako uključuje i BiH! No, proanalizirajmo malo i druge aspekte djelovanja hrvatske predsjednice.

Ono šta mnogima promiče jeste činjenica da je HDZ-ova (čitaj: Kolindina) ministrica odbrane Savjeta Ministara BiH Marina Pendeš posljednjih mjeseci značajno intenzivirala aktivnosti na Akcionom planu za članstvo u NATO (MAP). Za državno ministarstvo odbrane ne postoji mogućnost bilokakvog vojnog nesvrstavanja BiH, niti bar uspostavljenje kontakta sa drugim vojnim savezima (npr. ODKB). Sve aktivnosti su podređene jednom cilju – pristupanja BiH NATO savezu.

Pritom je zanimljivo da ova navodno bosansko-hercegovačka ministrica, a u stvari poslušnica Kolinde Grabar Kitarović i Dragana Čovića, pravno uporište za sve šta radi nalazi u odluci Predsjedništva BiH iz 2009. godine, koju je potpisao opet Dodikov poslušnik Nebojša Radmanović. Gospođa Pendeš trenutno učestvuje NATO konferenciji u Vašingtonu, gdje realizuje niz dogovorenih sastanaka sa visokopozicioniranim zvaničnicima Sjedinjenih Država i NATO.

Ono šta kao ključno moramo znati jeste, bar sudeći po radu Ministarstva odbrane BiH, da se u ovoj zemlji više ne postavlja pitanje budućeg vojnog pozicioniranja, nego se de fakto realizuju finalni/operativni pregovori sa Sjevernoatlanskim savezom. Problem je u tome što ova hrvatska ministrica djeluje u interesu NATO, a upitno je koliko njeno činjenje odražava volju naroda i građana BiH.

 Što se tiče srpskog etnosa možemo slobodno procijeniti kako postoji opšte protivljenje ovakvom vojnom pozicioniranju BiH. Elem, ovde se kao esencijalno pitanje postavlja opredjeljenosti unutar bošnjačkog naroda. Svako pretpostavljanje da kod Bošnjaka postoji „privrženost“ NATO savezu je krajnje pogrešno.

Više indikatora pokazuje sve izraženije antinatovsko raspoloženje unutar bošnjačke provenijencije. Konkretno, Bošnjaci su kao NATO saveznici teško postradali, a nakon rata bukvalno ničim nisu „nagrađeni“. Danas se zlopate baš kao i Srbi tako da slobodno možemo reći kako su egzistencijalni problemi izvorište sve većeg bošnjačko-srpskog zbližavanja. Posebno u domenu običnih građana.

Znači, iz vlastitog lošeg iskustva Bošnjaci su naučili da im NATO ništa dobroga neće donijeti. Pored toga treba uobziriti činjenicu da unutar muslimanske zajednice na globalnom planu postoje iznimno loša iskustva sa Amerikancima i NATO, kakva u daljem proizvode sve izraženije podozrenje i čak animozitete. To se svakako reflektuje i na ovdašnju muslimansku populaciju.

Sa druge strane sve više muslimana upravo u Vladimiru Putinu vide stabilnog i iskrenog saveznika. Od „Arapskog proljeća“ sasvim je jasno kakvu sudbinu je Zapad namijenio muhamedancima, ali i to da je upravo Putin ponajviše doprinio sprečavanju teškog (čak genocidnog) stradanja muslimanske populacije.

U BiH je jedino neupitna hrvatska opredijeljenost ka evroatlanskim integracijama i hrvatska ministrica intenzivno realizuje interes svog naroda. Ovde dolazimo do ključnog unutrašnjeg aktera svih bosansko-hercegovačkih političkih dešavanja – do Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i lidera HDZ BiH. Kako Čović stvara unutrašnje pretpostavke aktiviranja MAP projekta?

Decenijsko čvrstvo političko savezništvo Dragana Čovića i Milorada Dodika je opštepoznata stvar. I taj savez vrlo brzo će rezultirati onako kako sam to objelodanio prije nekih pola godine – uvođenjem SNSD i koalicionih partnera u vlast na državnom nivou. Da bi taj cilj postigli Čović i Dodik unutar bošnjačkog naroda pronašli su novog saveznika u liku Fahrudina Radončića.

I nije to samo pitanje uspostavljanja nove većine na državnom nivou, nego potpune eliminiacije dosadašnjeg bošnjačkog lidera Bakira Izetbegovića. To da je SDA „brod koji tone“ dokazuje sve veći odliv članova stranke. Zašto je to važno? Pa upravo radikalni islamisti u redovima SDA su ti antinatovski elementi o kojima je prednje bilo riječi. Sa druge strane, pronatovski orjentisani Radončić se sve čvršće pozicionira kao novi bošnjački lider.

No, za konačno pristupanje BiH u NATO ključan je Čovićev uticaj na Dodika. Nedavna Dodikova najava organizovanja referenduma o pristupanju u NATO bila je u funkciji ispitivanja odlučnosti naroda da se suprotstavi ovakvim idejama. I tu je Dodik pragmatično utvrdio da Srbi ne podržavaju ovaj projekat, ali i da u srpskoj kolektivnoj svijesti još uvijek dominira bolno iskustvo o tome kako se završavaju konfrontacije sa Amerikancima i NATO.

Dodik potom ekspresno odustaje od „referenduma“, te prelazi na „skupštinsku deklaraciju“, no od svega toga nema ništa. Tek puko politikantsko spinovanje. Dragan Čović je Miloradu Dodiku prenio NATO „ponudu“ u vidu ukidanja američkih sankcija, ulaska u vlast na državnom nivou i osiguranu pobjedu na predstojećim izborima za člana Predsjedništva BiH. I sve to Dodiku zapadni moćnici nude samo da omogući ulazak BiH u NATO.

Elem, Dodikov „zadatak“ nije lak za realizaciju. Svi znaju da njemu politička konvertovanja nisu problem, ali kako da to izvede pored moćnih srpskih i ruskih lobija odavno instaliranih na Balkanu? Ukoliko pokuša omogućiti pristupanje BiH u NATO „nečinjenjem“ zna dobro da će se na njega obrušiti sva sila proruskih instrumenata „meke moći“, a potom i samo rukovodstvo Srbije.

Zato Dodik tako intenzivno priprema kontraverznu „Vruću jesen“ u Srpskoj. Svi angažovani akteri odavno su postavljeni na svoje pozicije i samo se čeka prvi veći javni protest građana. Primjera radi, vidjeli smo da je Dodik situaciju sa glavnim revizorom Duškom Šnjegotom riješio jednim razgovorom. Mogao je to isto učiniti i bez dizanja teških tenzija. No, njemu je potreban bunt, haos, destabilizacija... potrebni su mu građani na ulicama.

Zašto su građanski protesti neophodni za realizaciju Dodikovog mračnog plana? Ideja je ponoviti Đukanovićev prošlogodišnji scenarij. Za tu svrhu Dodik je angažovao već provjerene agente provokatore iz redova „Zavjetnika“. Ovoj organizaciji, baš kao i u Đukanovićevom slučaju, nije problem žrtvovati nekoliko svojih slaboumnih sljedbenika, koji bi bili procesuirani za pokušaj državnog udara i atentata na Dodika.

Cilj je da se Srbija i Rusija ponovo optuže za pokušaje državnog udara i atentata, a Zavjetnici za takve optužbe odavno ostavljaju „dokaze“. Svjetskoj javnosti biće dovoljno predstaviti fotografije Zavjetnika sa ministrom Lavrovom, uključujući i one sa licima koja Interpol traži zbog atentata na Đukanovića, pa lažno predstavljanje da su u pitanju agenti ruske FSB i srpske BIA, pa javno deklarisanje u vidu srpsko-ruskih ekstremista i ino.

Osim što dobija „alibi“ za distanciranje od Srbije i Rusije, Dodik ponovo dovodi u vrlo nepovoljan položaj predsjednike Putina i Vučića. Primorava ih da se svjetskoj javnosti ponovo moraju pravdati zbog američke „Fals Fleg“ operacije. Normalno, kao i Đukanović, Dodik lidere opozicije optužuje za učešće u državnom udaru, a nedavnim sastankom Vučića i Goveradice (SDS) je i za to dobio potreban prostor. Dakle, deža vi.

Za kraj valja apostrofirati vijest objavljenu tokom pisanja teksta. Parlament Srpske je prekinuo rad zbog opozicionog suprotstavljanja volji većine da odgode/izbjegnu raspravu o revizorskom izvještaju i smjeni Duška Šnjegote. Događanja, dakle, kreću u pravcu najavljene „Vruće jeseni“. Apostrofiram: Dodikove planski i ciljno instrumentalizovane „Vruće jeseni“!