Dodik – Željezničar(i) 2:0

 

Fudbalskim žargonom rečeno, nakon katastrofalnog poraza na domaćem terenu, od današnjeg uzvratnog susreta u gostima od tima Željezničara svi su i očekivali ovakav debakl. Ode Baja u Ligu šampiona!

Piše: Borislav Radovanović

Da se u startu razumijemo posljednji sam koji će „baciti kamen“ na željezničare štrajkače i kritikovati njihov današni potez. Razumijem da su u pitanju pošteni i čestiti ljudi, koji se poput većine naših građana nose sa sve težim egzistencijalnim problemima.

Elem, bez ikakve osude ili kritike pokušaću racionalizovati potonja dešavanja, a na bazi sopstvenog sličnog iskustva. Neki se možda sjećaju da sam početkom jula 2015. godine deset dana štrajkovao glađu ispred zgrade Policijske uprve Prijedor.

Kad sam se odlučio na ovaj radikalni potez računao sam da ću privući medijsku pažnju obzirom da se čak u svijetu rijetko dešava da policijski inspektori štrajkuju glađu zbog kriminala i korupcije u policiji. I pogrešno sam kalkulisao obzirom da je svega nekoliko medija tek prenijelo tu vijest.

Potom sam računao na podršku kolega. To što su me pojedini iskreno žalili, baš kao što su me mnogi nazvali budalom i luđakom, u stvari ne znači ništa. Nisam dobio očekivanu organizovanu podršku. Dakle, ponovo sam pogriješio!

Mislio sam da će institucije odreagovati i opet pogriješio. Za deset dana štrajka niko, apsolutno niko, me nije ni upitao za razlog ovakvog samougrožavanja. Prosto su me ignorisali.

Na kraju računao sam na podršku svojih sugrađana i drugih društveno osviještenih građana. Nebrojeno osoba mi je prišlo i iskazalo poštovanje, ali je bilokakva organizovana ili masovna reakcija izostala.

Dakle, moj štrajk glađu pokazao se kao potpuni promašaj, a kad sam disciplinski kažnjen sa 1 000 maraka oduzimanja od plate shvatio sam da su oni skeptici koji me nazvaše budalom u stvari u pravu.

Kad je aktuelni štrajk željezničara u pitanju danima sam bukvalno bježao od te teme. Načelno podržavam ljude koji se bore za svoja prava, ali ta borba bi trebalo da je koliko-toliko smislena i ciljno upravljena.

Naši željezničari su jednom od Dodika teško prevareni i sami su to tvrdili ubrzo nakon što su okončali prvi štrajk. Dodik je na njihovoj muci politički poentirao, a onda na njih prosto „zaboravio“. U stvari trebali su mu kao „statisti“ u njegovoj predstavi samoveličanja.

Elem, sa punom sviješću kako ih je jednom izigrao ovi nesrećnici danas prihvataju njegov poziv da mu „dođu na noge“. Je li Dodik današnji dan slučajno odabrao? Treba biti doista naivan, pa u to vjerovati. Požurio je Baja da „željezničarski problem“ riješi prije početka današnjih protesta u organizaciji ReStarta.

Treba podsjetiti da su štrajkači dobili podršku od Restarta (i obratno) i nekih drugih pokreta ili udruženja, te da su se najavljeni protesti uveliko preplitali sa štrajkom. I sad se doista moramo zapitati: zašto željezničari baš danas idu „na noge“ Velikom Baji i omogućavaju mu još jednu političku pobjedu?

Eto, da ne bih ja kalkulisao – neka sami kažu zašto su se odlučili na ovaj krajnje poguban potez. Odlično znam koliko je čovjek desetog dana gladovanja sposoban da racionalno razmišlja i ne mogu prihvatiti da je u pitanju nekakva „posljedica“.

Štrajkači su prekinuli protest nakon sastanka sa Dodikom i omogućili mu da ponovo likuje. No, pitanje je šta slijedi dalje? Znaju to željezničari odlično iz prošlog iskustva. Prvo, Dodik je na njih zaboravio onog trenutka kad su napustili palatu.

Dalje, odlično znaju štrajkači da će im uprava odbiti od plate svih ovih deset dana patnje. Pošto uprava željeznica konstantno tvrdi da je njihov protest nelegalan PONOVO će ih izložiti disciplinskom gonjenju i novčanom kažnjavanju.

Kad se ova „balada“ završi jedno će se nedvosmisleno potvrditi. Konkretno, ukoliko im uprava i uplati dio zaostalih dugovanja to neće biti ni približno onome koliko će izgubiti odbijanjem od plate i najvjerojatnijim disciplinskim kaznama. Baš kao i ja na kraju će ozbiljno štetovati, a svoje zdravlje su ugrožavali za „babino zdravlje“. Ili, da bi Dodiku donijeli još jedan dnevnopolitički poen.

Za kraj moram apostrofirati da mi je iskreno žao ovih ljudi. Međutim, put koji su odabrali je potpuno pogrešan i svakog ko na isti način planira boriti se za svoja prava javno pozivam da to ne čini. Zašto?

Kod naših građana teško napaćenih tokom zadnjih gotovo tri decenije nivo empatije je pao na nikad zabilježen nivo. One nekad toliko prepoznatljive građanske solidarnosti odavno nema na ovim prostorima, a bogami ni u svijetu. Alijenacija je učinila „svoje“.

Postoje vrlo jednostavni i učinkoviti modeli proizvođenja društvenih promjena, ali je problem naša teško narušena kolektivna svijest. Trenutno realizujem jedan projekt radikalnih promjena na nivou države, a ako to ne uspije imam i „rezervni“.

Oba su jednostavna, realno ostvariva i sigurno donose promjene. No, sve ovisi o kolektivnoj svijesti ovdašnje populacije, a gdje se bojim da na tom planu imamo ozbiljne poremećaje. Nije normalno da ljudi sve teže žive, a upravo ništa ne čine protiv onih najodgovornijih za njihovu patnju. Mnogi ih čak podržavaju. To je ozbiljan simptom „kolektivne bolesti“.